Kada se ispitaju Zemljini slojevi i fosilni zapis, može se vidjeti da su se svi živi organizmi pojavili istovremeno. Najstariji sloj Zemlje u kome su nađeni fosili živih bića je onaj iz perioda nazvanog kambrij. Njegova starost je procijenjena na 500-550 miliona godina. Živa bića nađena u slojevima koji pripadaju kambrijskom periodu pojavila su se u fosilnom zapisu iznenada – nema njihovih prethodno postojećih predaka.

Fosili nađeni u kambrijskim stijenama pripadaju puževima, trilobitima, spužvama, kišnim glistama, meduzama, morskim ježevima i drugim kompleksnim beskičmenjacima. Ovaj široki mozaik živih organizama, načinjen od jednog tako velikog broja kompleksnih stvorenja, pojavio se tako iznenadno da se taj čudesni događaj u geološkoj literaturi naziva “kambrijska eksplozija”.

Kao što se može vidjeti, fosilni zapis ukazuje da živa bića nisu evoluirala iz primitivnih u napredne forme, nego da su se umjesto toga pojavila iznenada, naprasno i u jednom savršenom stanju. Ukratko, živa bića nisu postala evolucijom, ona su bila stvorena.

“Rekonstrukcije” fosila

Rekonstrukcije se mogu definirati kao crtanje slika ili konstruiranje modela živog bića na bazi jedine kosti, ponekad na bazi samo jednog fragmenta koji je iskopan. “Ljudi-majmuni” koje mi vidimo u časopisima ili filmovima ustvari su rekonstrukcije. U svojim slikama i rekonstrukcijama evolucionisti namjerno daju oblik crtama koje ustvari ne ostavljaju nikakve fosilne tragove na način da podržavaju evoluciju. Primjer: građa nosa i usana, oblik kose, oblik obrva i druge dlake na tijelu. Oni također izrađuju detaljne slike, slikajući ova imaginarna bića kako hodaju sa svojim obiteljima, kako love ili u drugim prilikama njihovog svakodnevnog života. Međutim, svi ovi crteži samo su tvorevine mašte i nemaju ekvivalent u fosilnom zapisu. Earnst A. Hooten sa Harvardskog univerziteta objašnjava ovu situaciju ovako: “Pokušati restaurirati mehke dijelove je jedan čak još hazardniji poduhvat. Usne, oči, uši i nagib nosa ne ostavljaju indicija na dijelovima kostiju koje leže ispod njih. Vi sa jednakom lahkoćom na neadertalnoj lobanji možete modelirati osobine čimpanze kao i crte lica filozofa.”



Scenarij evolucije čovjeka

Darvinistička teorija drži da je savremeni čovjek evoluirao iz neke vrste majmunolikih bića. Tvrdi se da su za vrijeme ovog navedenog evolucionog procesa, za koji se pretpostavlja da je počeo prije 4-5 miliona godina, postojale neke “prijelazne forme” između savremenog čovjeka i njegovih predaka.

Prema ovom potpuno imaginarnom scenariju, postojale su 4 osnovne kategorije:

• Australopithecus

• Homo habilis

• Homo erectus

• Homo sapiens

(Neki kandidati za prijelazne forme iz prošlosti kao Ramapithecus morali su biti potpuno isključeni iz imaginarnog stabla evolucije čovjeka nakon što je shvaćeno da su oni bili obični majmuni.)

David Pilbeam, Human Loss and Early Ancestor, Science, April 1982, strana 6-7.

Sve vrste Australopithecusa su izumrli majmuni koji podsjećaju na majmune današnjice. Godine 1994. jedan tim sa Univerziteta u Liverpoolu zaključio je da su “Australopithecusi četveronošci.”

Fred Spoor, Bernard Wood Frans Zonneveld, “Implication of Early Hominid Labyrintine Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion”, Nature, vol. 269, June 23, 1994. str. 645-648.

Australopithecusi nemaju veze sa ljudima i oni su samo izumrla majmunska vrsta.

Homo habilis kao klasa predložen je 60-ih godina 20. stoljeća kao “karika” ili “prijelazna forma” Australopithecusa u savremenog čovjeka. Ipak, morfološke osobenosti (prsti na rukama i nogama pogodni za penjanje, struktura donje vilice nalik današnjim majmunima, lobanjski volumen od oko 500 ccm) ukazivali su da je on majmun.

1994. godine analize antropologa Holly Smitha pokazale su da Homo habilis nije bio “homo” nego “majmun”. Spoor, Wood i Zonneveld su koristeći metod komparativne analize polukružnih kanala unutarnjeg uha ljudi i majmuna pokazali znatnu razliku kanala ljudi koji hodaju uspravno i majmuna koji hodaju savijeni nadolje. Kanali unutarnjeg uha Homo erectusa bili su isti kao u savremenog čovjeka.

Fred Spoor, Bernard Wood Frans Zonneveld, “Implication of Early Hominid Labyrintine Morphology for Evolution of Human Bipedal Locomotion”, Nature, vol. 269, June 23, 1994. str. 645-648.

Iznesena su dva važna rezultata:

- Fosili koji su označeni kao Homo habilis ustvari ne pripadaju klasi “homo”, tj. ljudi, nego klasi Australopithecusa, tj. majmuna.

- Homo habilis i Australopithecusi bili su živa bića koja su imala povijen hod i zbog toga kostur majmuna. Oni ni u kom pogledu nisu imali nikakvu vezu sa ljudima.

Homo erectus je kategorija za koju se tvrdi da je najprimitivnija ljudska vrsta. Riječ “erect” (što znači uspravan) ovo i implicira. Evolucionisti su morali odvojiti ove ljude od prethodnih kategorija dodajući kvalitet “uspravnosti”, zato što su svi dostupni fosili Homo erectusa uspravni u takvoj mjeri koja nije uočena u bilo kojeg primjerka Australopithecusa ili Homo habilisa. Ne postoji razlika između kostura savremenog čovjeka i Homo erectusa. Najčuveniji od svih primjeraka Homo erectusa nađenih u Africi je fosil “Narikotome homo erectus” ili “Turkana dječak”. Potvrđeno je da je to fosil 12 godina starog dječaka koji bi bio 1,83 m visok u svom adolescentnom dobu. Uspravna građa kostura ovog fosila nije drugačija od one savremenog čovjeka.

Molekularni ćorsokak evolucije

Kompleksna građa žive stanice nije bila poznata u Darwinovo doba i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima u to je vrijeme za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo. Tehnologija 20. stoljeća zavirila je i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija – stanica najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo.

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu stanicu. Nikada ni jedan pokušaj da se kreira umjetna stanica nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.

Evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova stanice. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgrađuju stanicu. Odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću.

Vjerovatnoća da prosječna proteinska molekula izgrađena od 500 aminokiselina prisutnih u tačno odgovarajućoj količini i smještenih u tačno odgovarajućem redoslijedu, uz vjerovatnoću da sve aminokiseline koje ona sadrži budu samo lijevostrano orijentirane i da budu spojene jedino peptidnim vezama je “1 : 10950”.

Priča o cigli

Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu: Jednog dana grudva ilovače, pritisnuta između stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postane vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Međutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena. Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom “namjerom”. Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U međuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se između njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo događalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim građevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama. Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnu zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede itd... itd.. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina ''prirodnih sila'' da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je između cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo tako dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su među sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem “prirodnih uvjeta”, formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se također slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i “prirodni uvjeti” proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što stanica, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada, kako je opisuju najveći svjetski stručnjaci iz oblasti citologije i biohemije, a broj ćelija u ljudskom organizmu se procjenjuje na oko 75 biliona.

Temeljne činjenice koje se mogu rezimirati:

1. Teorija evolucije je pobijena u prvom stadiju

Evolucionisti još nisu u stanju objasniti čak ni nastanak samo jednog proteina neophodnog za život. Proračuni mogućnosti, fizičke i hemijske formule dokazale su nemogućnost slučajnog postanka života.

2. Teorija evolucije neće biti potvrđena ni u budućnosti

Otkrivanjem detalja vezanih za građu i funkciju žive stanice, postignuta je mnogo veća kategoričnost da stanica nije toliko proste građe da bi se, kao što se to smatralo u vrijeme primitivne nauke iz Darwinovog vremena, mogla oformiti sama kao produkt nekih slučajnosti. Pozadina i neutemeljenost teorije evolucije svakim danom postaje sve jasnija i neće se smjeti pojavljivati pred javnošću koja će biti upoznata sa stvarnom situacijom.

3. Nepremostivi problem evolucije: razum
Čovjek je svjesno biće, posjeduje volju, moć razmišljanja, govora, moć donošenja odluka, rasuđivanja… Sve ove odlike su funkcije razuma koji čovjek posjeduje. Razum je najveća razlika koja stvara jaz između čovjeka i životinja. Nikakva fizička sličnost ne može nadomjestiti ovu najveću razliku između čovjeka i ostalih živih bića.

dr. Adem Zalihic