U goste je stigao Mladen Obradović, predsjednik Otačastvenog pokreta Obraz, koji u jednoj od najgledanijih emisija na RTRS izjavljuje da Srbe ne treba dijeliti na fašiste i antifašiste, nego na prave Srbe i izdajnike, želeći valjda da kaže da "pravi" Srbi mogu biti i fašisti. Zaključak emisije, čija je tema bila zabrana fašističkih i neofašističkih organizacija i simbola, mogao bi se svesti na sledeće: kod nas ne postoji fašizam, niti je ikada postojao, u stvari, pitanje je da li fašizam uopšte igdje postoji, ili je to samo propaganda s ciljem da se zabrane patriotske i rodoljubive organizacije i pokreti....

Banja Luka je, kako mnogi primjećuju, mirno, idilično mjesto - grad u kome se ništa ne dešava, ni dobro ni loše. Istina, povremeno poneka auto bomba ili premlaćivanje političkog protivnika nakratko pokvare idilu, ali sve uskoro dolazi na svoje, harmonija se vraća i grad ponovo tone u svoj bezbrižni san. Ali, čak i ovde, život ponekad poprima zastrašujuću, orvelovsku dimenziju.

Sve je počelo prije nekoliko sedmica, pojavom prvih plakata u režiji Srpskog Narodnog Pokreta "Izbor je naš". Na plakatima je prikazana trogodišnja Milica Rakić, žrtva NATO bombardovanja 1999. godine, uz poruku "Mi nismo za Nato". Na taj način je najavljena velika protestna šetnja zakazana za 24. mart, sa maršrutom od Studentskog doma do Trga Krajine. U narednim danima, cijeli grad je bio oblijepljen sličnim plakatima, poruka je bila više nego jasna, onaj ko ne dođe na protest podržava ubice Milice Rakić. Uskoro se plakatima oglasila i "Četnička organizacija" sa prigodnom porukom - zapamti Srbine, Nato je neprijatelj. Međutim, sve je postalo jasno par dana kasnije, kada su kolekciju od nekoliko hiljada plakata, koji su krasili grad, upotpunili plakati Karadžićeve zadužbine, Srpske Demokratske Stranke, sa sličnim sadržajem.

Naravno, ni vladajući režim nije mogao ostati dužan, pa je u goste stigao Mladen Obradović, predsjednik Otačastvenog pokreta Obraz, koji u jednoj od najgledanijih emisija na RTRS izjavljuje da Srbe ne treba dijeliti na fašiste i antifašiste, nego na prave Srbe i izdajnike, želeći valjda da kaže da "pravi" Srbi mogu biti i fašisti. Zaključak emisije, čija je tema bila zabrana fašističkih i neofašističkih organizacija i simbola, mogao bi se svesti na sledeće: kod nas ne postoji fašizam, niti je ikada postojao, u stvari, pitanje je da li fašizam uopšte igdje postoji, ili je to samo propaganda s ciljem da se zabrane patriotske i rodoljubive organizacije i pokreti. Zbog toga nema potrebe za donošenjem nekog zakona koji bi samo zakomplikovao stvari. Pa zamislite, recimo, da sutra nekom Srpčetu bude zabranjeno da nosi šajkaču ili da pjeva pjesmice tipa "nož, žica, Srebrenica"...

Dan prije zakazane šetnje probudili su me zvuci nečega što je ličilo na muziku iz horor filma, iza čega je uslijedio dobro poznati Marš na Drinu. Tek ponekad plej listu, koja se sastojala od ove dvije numere, prekidao je strogi muški glas koji je nevjerovatno podsjećao na glas Radovana Karadžića, kako bi građanima saopštio: nećemo u rat... u ime istine... u ime pravde... u ime slobode... u ime budućnosti naše djece... U namjeri da pobjegnem, izašao sam na ulicu ali je automobil sa džinovskim razglasom krenuo za mnom, kao da baš mene prati. Pogledom prijeđoh preko ljudi u blizini, nekima se svidjelo sve ovo pa su nastojali da budu što bliže razglasu, dok su se neki u paničnom bijegu hvatali za glavu. Negdje oko podne shvatio sam da je svaki pokušaj bijega uzaludan, pa sam pokušao da se ponašam kao da se ništa ne dešava. Terorisanje grada nastavljeno je do kasno u noć, a ja sam konačno shvatio o čemu govori ona ostrašćena pjesma Jelene Karleuše.

Okupljanje je počelo u srijedu, 24. marta u 12 sati. Organizatori su računali na veliki odaziv studenata, ali je većina njih čekala u redu za ručak ispred studentske menze. Nikakva ubjeđivanja i molbe upućene gladnim studentima da preskoče ručak i pridruže se protestu nisu urodili plodom, tako da su se agitatori morali povući neobavljenog posla, najavljujući uskoro novi performans pod nazivom "Menza - najveći neprijatelj Srba i Srbije". Naposlijetku je oko stotinu šetača stiglo na Trg Krajine, gdje im je predočena istina o NATO paktu sa posebnim osvrtom na stradanje Srba u Srebrenici, najvećem stratištu srpskog naroda. Srebrenica je, prema riječima govornika, istovremeno i najveća prevara posle Drugog svjetskog rata, jer se govori o nekom stradanju Bošnjaka koga uopšte nije bilo, a u Potočarima nisu sahranjene žrtve iz Srebrenice, nego iz cijele Bosne i Herzegovine, a nezvanično se može čuti da su dovoženi čak i mrtvi iz Saudijske Arabije.

Nakon skupa, organizovano je potpisivanje peticije za raspisivanje referenduma o članstvu u NATO, a potpisnici su dobijali hemijske olovke i besplatan primjerak časopisa "Dveri srpske". Dan je završen velikim skupom koji je organizovao SDS u hotelu koji se, paradoksalno, zove Bosna, i promocijom knjige Ljubiše Simića Stradanje srpske Srebrenice 1992-1995.

Tako je počela još jedna predizborna kampanja, u kojoj je opozicija odmah otkrila svoju strategiju. Potrebno je, dakle, samo preuzeti politiku Milorada Dodika i dodatno je radikalizovati, na isti način na koji je Dodik došao na vlast prije četiri godine. Sa ovakvom vlašću to im sigurno neće biti lako. Oni koji misle da će u ovoj kampanji glavne teme biti ekonomski rast, nezaposlenost, borba protiv kriminala i korupcije ili približavanje Evropskoj Uniji, takvi su, najblaže rečeno, naivni.

Strah je ovdje najjače oružje kojim se održava status quo već 15 godina i sprečava bilo kakav ekonomski, društveni i kulturni napredak ili ga svodi na minimum. Taktika zastrašivanja je godinama razrađivana, tako da je postala rutina za stranke koje je primjenjuju. Prvo treba stvoriti imaginarnu, vještačku prijetnju. Nakon toga slijedi mobilizacija javnosti preko režimskih medija, a takvi su ovdje gotovo svi. Tako mobilisana javnost zahtijeva od političkih partija što oštriji odgovor na vještački stvorenu prijetnju. Oni koji daju preblag odgovor ili koji, ne daj bože, smatraju da prijetnja ne postoji, bivaju odmah proglašeni izdajnicima i gurnuti na političku marginu bez ikakve šanse da prijeđu cenzus. Pobjednik izbora je ona partija koja najoštrije reaguje na nepostojeću prijetnju, pri čemu je poželjno da se koriste riječi i sintagme kao što su: referendum, secesija, ujedinjenje sa Srbijom, majorizacija, nemogućnost zajedničkog života... U takvoj situaciji, birati između vladajućeg SNSD i opozicije, koju predvodi SDS, isto je kao što je svojevremeno bilo birati izbeđu SPS Slobodana Miloševića i SRS Vojislava Šešelja - besmisleno!

 e-novine.com