Geopolitičke i ekonomske posljedice vojne intervencije SAD-a i NATO-a usmjerene protiv Libije su dalekosežne i opširne. Libija se nalazi među najvećim naftnim ekonomijama, ima najveće naftne rezerve u Africi i drži približno 3,5 posto svjetskih zaliha nafte, dva puta više od SAD-a.

Postavlja se  pitanje je li ''Operacija Libija'' dio šire vojne kampanje na prostoru Bliskog istoka i Centralne Azije, koja se sastoji u stjecanju kontrole i vlasništva nad više od 60 posto svjetskih rezervi nafte i prirodnog plina, kao i ruta kojim ti energenti prolaze, od strane stranih korporacija?

Među stranim naftnim kompanijma koje su poslovale u Libiji prije nestabilnosti nalaze se Total iz Francuske, ENI iz Italije, CNPC (The China National Petroleum Corp) iz Kine, British Petroleum, španjolski konzorcij REPSOL, te redom kompanije iz SAD-a: Exxon Mobil, Chevron, Occidental Petroleum, Hess, te Conoco Phillips.

Muslimanske zemlje Saudijska Arabija, Irak, Iran, Kuvajt, UAE, Katar, Jemen, Libija, Egipat, Nigerija, Alžir, Kazahstan, Azerbejdžan, Malezija, Indonezija i Bruneji, posjeduju između 66,2 i 75,9 posto svjetskih zaliha nafte, ovisno o izvoru i načinu procjene.

Sa svojih 46,5 milijardi barela dokazanih rezervi, koje su usput 10 puta veće od onih koje ima Egipat, Libija je najveća naftna ekonomija u Africi, a slijede je Nigerija i Alžir. Usporedbe radi naftne rezerve SAD-a iz prosinca 2008. Iznose 20,6 milijardi barela.

Najnovije procjene naftnih rezervi Libije se kreću oko 60 milijardi barela. Rezerve prirodnog plina oko 1500 milijardi kubičnih metara. Proizvodnja nafte se kretala između 1,3 i 1,7 milijuna barela dnevno, što predstavlja malenu brojku, s obzirom na potencijal. Najveća naftna tvrtka u Libiji NOC (National Oil Corporation) imala je dugoročni cilj povećati proizvodnju na 3 milijuna barela nafte dnevno.

Naftni interesi stranaca u Libiji

Bitno je spomenuti kako Kina ima središnju ulogu u naftnoj industriji Libije, a 11 posto libijskog izvoza nafte otpada na Kinu. Njihova radna snaga prije evakuacije je brojala 30 000 radnika, dok je usporedbe radi radna snaga British Petroleuma brojala 40 ljudi.

Općenito gledajući, Amerika je svjesna kineskog prisustva u Sjevernoj Africi  zbog snažnog razvoja Kine i širenja njenog  gospodarskog utjecaja. S geopolitičkog gledišta, Kinezi su potencijalna opasnost za interese SAD-a u ovom dijelu svijeta. Jedan od ciljeva vojne kampanje usmjerene protiv Libije je reduciranje  kineskog utjecaja na prostoru Sjeverne Afrike.

Također, mora se spomenuti važna uloga Italije. ENI, talijanski naftni konzorcij proizvodi 244 tisuća barela nafte dnevno, što predstavlja 25 posto ukupnog izvoza libijske nafte.

Među američkim kompanijama koje posluju u Libiji, Chevron i Occidental Petroleum (Oxy) su prije jedva pola godine (listopad 2010) odlučile kako neće produžavati svoje dozvole za eksploataciju nafte i plina u Libiji. Zato je njemačka naftna kompanija RW Dia Energy u studenom 2010-e potpisala dugotrajni ugovor sa najvećom naftnom kompanijom u Libiji, NOC, koji je uključivao eksploataciju i podjelu troškova proizvodnje nafte.

Ciljevi miješanja u sukob SAD-a i NATO pakta nisu samo humanitarne prirode već i strateški. Borba za utjecaj i kontrolu nad  naftnim bogatstvom  jedne zemlje predstavlja velik financijski ulog i potencijalno velik 'ratni plijen' – u milijardama dolara. Namjera vojne operacije u Sjevernoj Africi je uspostavljanje američkog utjecaja u ovom dijelu svijeta, u regiji kojom je povijesno gledano dominirala Francuska u većoj, te Italija i Španjolska u manjoj mjeri.

Imajući u vidu Tunis, Maroko i Alžir, namjera Washingtona je oslabiti političke veze ovih zemalja sa Francuskom i poduprijeti dolazak na vlast režima koji bi imali blizak odnos sa SAD-om. Naredni cilj dovođenja na vlast „podobnog“ režima je izguravanje Kine sa ovog područja, kao i njene naftne kompanije CNPC. Anglo-američki naftni divovi poput British Petroleuma, koji su ironično sa Gadafijevom vladom 2007. surađivali, bi mogli biti najveći dobitnici ovih promjena u Libiji.
Libija: Strateški saharski prolaz prema Centralnoj Africi

Libija graniči s nekoliko zemalja koje se smatraju područjima pod francuskim utjecajem a to su: Alžir, Tunis, Niger i Čad. Čad je potencijalno zemlja bogata naftom. Američke kompanije Exxon Mobil i Chevron imaju interese u južnom dijelu Čada, uključujući i nacrt za naftovod. Južni Čad je prolaz prema Darfuru, dijelu Sudana strateški bitnom zbog svog naftnog bogatstva. Kina također ima interese vezane za naftu u Čadu i Sudanu. Njihova kompanija CNPC je potpisala opširan sporazum s vladom Čada prije 3 godine.

Niger ima stratešku važnost za SAD zbog svojih velikih zaliha uranija. U ovom trenutku, Francuska kontrolira industriju proizvodnje uranija u Nigeru preko svog konglomerata Areve, prije poznatog pod nazivom Cogema. Kina također ima udjela u ovoj industriji.

Opasnost za Europsku uniju

Ako gledamo još u širem kontekstu, južni dio Libije ima stratešku važnost za SAD, zbog njenih napora da proširi svoj utjecaj u tzv. Frankofonskoj Africi, ogromnom području koje se proteže od Sjeverne, preko Centralne pa sve do Zapadne Afrike. Ova nova „podjela“ teritorija Afrike  u 21. stoljeću s ciljem kontrole nafte, prirodnog plina i bitnih minerala (poput kobalta, urana, kroma, mangana i platine) uvelike će ići na ruku interesima Anglo-američkih korporacija.

Američko uplitanje u Sjevernoj Africi postavlja nova geopolitička pravila u cijeloj regiji. Ono potkopava Kinu i nadmašuje utjecaj Europske Unije. Nova podjela Afrike ne samo da slabi ulogu bivših kolonijalnih sila u Sjevernoj Africi, ona je dio većeg procesa slabljenja francuskog utjecaja na cijelom području Afrike. Marionetski režimi su postavljeni tamo gdje je Francuska (i Belgija) nekada imala jak utjecaj, konkretno Republici Kongo i Ruandi.

Europska Unija je uvelike ovisna o nafti iz Libije, koja 85 posto svoje nafte prodaje europskim zemljama. U slučaju rata protiv Libije, opskrba Zapadne Europe naftom bi bila dodatno pogođena, ponajviše utječući na Italiju, Francusku i Njemačku. Na Libiju otpada 30 posto talijanskog uvoza nafte i 10 posto uvoza prirodnog plina. Plin se dostavlja kroz tzv. Greenstream plinovod koji je smješten u Sredozemlju. Posljedice prekida ili smetnji u dostavi energenata  su dalekosežne. One bi mogle predstavljati ozbiljan uteg u odnosima između EU i SAD-a.