|
Vjerske teme
|
Otvorena džamija u Donjoj Puharskoj |
|
|
|
|
Nedjelja, 01 August 2010 |
|
U prisustvu velikog broja vjernika, predstavnika IZ Prijedor i bihaćkog i travničkog muftiluka, lokalnih zvaničnika, te prijedorskog župnika Marijana Stojanovića u subotu je u povratničkom naselju Donja Puharska, kod Prijedora, otvorena novoizgrađena džamija. Izgradnja džamije u ovom mjestu koštala je više od 800.000 KM i trajala je punih sedam godina. Sredstva za izgradnju džamije obezbijedili su najvećim dijelom sami vjernici, povratnici u ovaj kraj, ali i građani iz dijaspore. U Donjoj Puharskoj trenutno živi oko 300 povratničkih porodica. |
|
|
Pripreme za manifestaciju ''Musala'' |
|
|
|
|
Ponedjeljak, 07 Juni 2010 |
|
 U toku su organizacijske pripreme za ovogodišnju kulturno vjersku manifestaciju „Musala“. Tim povodom danas je u haremu Hamzibegove džamije održana pres konferencija. Ovogodišnja manifestacija kojom se obilježava dolazak islama na ove prostore, trebala bi biti najorganizovanija i najposjećenija do sada, istaknuto je na danas održanoj pres konferenciji. Novinarima su se danas obratili predstavnici Islamske zajednice općine Sanski Most, kao i načelnik općine, dr. Sanjin Halimović. Direktor manifestacije, Mirsad ef. Spahić, rekao je da će se u okviru ovogodišnje manifestacije, koja će se održati u periodu od 30. juna do 2. jula, održati niz prigodnih sadržaja. Podršku organizaciji ovogodišnje manifestacije pružiće i kulturne institucije Turske i Irana, te je na taj način manifestacija „Musala“ zadobila snažan internacionalni značaj te prerasla dosadašnje okvire, istakao je efendija Spahić. U okviru same manifestacije predviđeno je održavanje vjerskih, kulturnih i sportskih sadržaja, a snažnu podršku ovogodišnjoj manifestaciji pružiće općina Sanski Most, te javna ustanova „Kult media“. Načelnik općine, dr. Sanjin Halimović, istakao je značaj manifestacije u smislu promocije Sanskog Mosta te razvoja vjerskog turizma. Glavni sanski imam Husein efendija Kovačević, još jednom je istakao kulturnu i istorijsku važnost Musale za muslimane ovih prostora. Musala je bila prva džamija u ovom podneblju i prva iskra islama koja je zabljesnula na našim prostorima, istakao je efendija Kovačević. Kada je riječ o programskom sadržaju ovogodišnje manifestacije, ona će obilovati nizom programskih sadržaja, kao i brojnim učesnicima iz naše zemlje, Turske i Irana. Sam lokalitet na kojem se nalazi kulturno istorijski spomenik Musala u Donjem Kamengradu, ovogodišnju manifestaciju dočekuje su sasvim novom ruhu. U proteklom periodu obavljeni su radovi na uređenju ovog lokaliteta, izgrađena je zaštitna ograda, nova drvena kupola te su obavljeni restauratorski radovi na mihrabu Musale. Općina Sanski Most će, prema riječima načelnika općine dr. Sanjina Halimovića, u narednom periodu finansirati poslove oko konačnog uređenja putne infrastrukture u ovom području. Važno je također istaći kako je obavljen tender za obnovu kamengradske tvrđave, važnog istorijskog objekta, čiju će obnovu i restauraciju finansirati Republika Italija. Zlatan Čekić |
|
|
Između sergije i igara na (ne)sreću |
|
|
|
|
Četvrtak, 25 Mart 2010 |
|
Kad god se u našim prilikama spomene izgradnja nove ili obnova stare džamije, čujemo veoma čest komentar koji umnogome odražava stanje duha samog komentatora, a koji glasi: ''ŠTA ĆE NAM DŽAMIJE, PRAVITE NAM FABRIKE''. Ovaj komentar je nelogičan iz više uglova gledanja, a prije svih upućuje se na pogrešnu adresu. Zadaća IZ-a nije da gradi fabrike, nego da organizira vjerski život na području svoga djelovanja, a u našem slučaju vjerski život se kvalitetno može organizirati samo kroz izgradnju džamija tamo gdje se za njima ukaže potreba. Sami pobornici ideje ''GRADIMO FABRIKE, A NE DŽAMIJE'', poziv na izgradnju neke od džamija putem dobrovoljnih (naglašavam riječ dobrovoljnih) akcija tj. sergija osjećaju manje više kao namet, a ne kao mogućnost sudjelovanja u jednom velikom hajru. Sa druge strane oni koji svojim dobrovoljnim prilozima podržavaju gradnju džamija nemaju ništa protiv gradnje fabrika, što, svakako, odražava stanje njihovog duha! U gradnjama džamija, kojih je usput spomenimo od završetka agresije pa naovamo izgrađeno oko 500, prvenstveno na mjestima gdje su bile porušene, pobornici gornjeg komentara vide i kao bezrazložno trošenje novca sa kojim se može pokrenuti dosta novih proizvodnih pogona u našoj zemlji i samim tim zaposliti veliki broj ljudi, koji bi kasnije od svojih plata mogli graditi džamije. Da li?! Da naši komentatori gradnje džamija zbilja misle iskreno, onda bi oni mogli naći sijaset prilika u kojima bezrazložno bacaju svoj novac u ogromnim količinama, mada to i ne primjećuju, a kada bi sa tim rabotama prestali i taj novac uplaćivali u neke prethodno formirane fondove ne samo da bi mogli izgraditi prijeko željene fabrike na koje se pozivaju, nego bi im ostala i neka markica više (1, 2, 5 ili 10) da je ubace u kutiju za sergiju. Na samo jednom primjeru slikovito ćemo ukazati kako u vremenu besparice (moderni izraz za to je ekonomska kriza), naši ljudi bacaju nemilice svoj novac. Već pogađate, igre na (ne)sreću su taj primjer vreće bez dna koja guta sve naše potencijalne fabrike, pa ako hoćete i džamije!
Alea iacta est – kocka je (u)bačena!
Ako je Julije Cezar u historiji ostao poznat po izreci ''kocka je bačena'', onda bismo mi mogli ostati poznati, između ostaloga, i po tome što smo se ''na kocku bacili''. Naime, ne postoji ''djelatnost'' u BiH koja je doživjela takvu evoluciju kao što su to igre na sreću. Njih ima jako mnogo, a kod nas su najzastupljenije sportske kladionice. Prve kladionice u našoj zemlji otvorene su 1999. godine, a danas, prema nekim procjenama, njihov broj se kreće oko 3.000 poslovnica, što statistički znači da na svakih 2.500 stanovnika dođe po jedna kladionica. (U usporedbi sa Velikom Britanijom, gdje tradicija klađenja postoji stoljećima, Bosanci i Hercegovci imaju znatno više kladionica. U Britaniji jedna kladionica dođe na svakih 7.000 građana.) Gotovo da danas u BiH ne postoji ruralno područje, a kamoli urbano, u kojem, sa velikim uspjehom, ne egzistira jedna od sportskih kladionica. Primjerice, u jednom ruralnom području kroz koje često prolazim, a koje broji između 150 i 200 domaćinstava, 100% bošnjačkih, postoje dvije sportske kladionice i jedna pekara.
Simptomatično ili ne, ovaj podatak može značiti da je potreba za klađenjem stanovnika ovog mjesta duplo izraženija negoli potreba za hljebom. Sve kladionice postoje zbog njihovih vlasnika ili organizatora koji se enormno bogate, a kako i ne bi, jer osim novca koji im ostaje nakon što podmire eventualne dobitke prema kladioničarima/dobitnicima, ostaje im i ono što po slovu zakona pripada državi. Naime, prema pisanju pojedinih internetskih portala i dnevnih novina, kladionice ovoj državi duguju i više nego mnogo. U pitanju su višemilionski iznosi, što uostalom potvrđuju i prošlogodišnji nalazi Porezne uprave FBiH da privatne kladionice državi duguju blizu 70 miliona maraka po osnovu utajenih poreza i doprinosa. Poreznici su tada upozorili da su im po ovom pitanju vezane ruke "jer kladioničari uglavnom izbjegavaju plaćanje propisanih obaveza tako što koriste povoljnosti trenutno važećih zakona koji se, u pravilu, ne rješavaju na efikasan način, a čime su federalni i kantonalni budžeti uskraćeni za visoke iznose pripadajućih prihoda". O nehumanim uvjetima rada u njima, te životnoj opasnosti kojima su izloženi njihovi radnici (obično ženskog spola), da i ne govorimo. No, nisu vlasnici kladionica krivci što kladionice postoje, krivci su sami igrači koji ih svojim novcima, pa makar i posljednjom markom iz džepa održavaju. Ni činjenica da gube redovno, ne može ih razuvjeriti da su na pogrešnom putu. Kad kažem da gube redovno, tu mislim i na one koji ponekad i dobiju, ali kada uporede ukupan iznos uloženog i dobivenog novca, shvate da su u velikoj dubiozi. Stručnjaci kažu da postoje dva tipa kladioničara, prvi koji se klade iz hobija i drugi koji su postali ovisnici i koji se, ako ne posjete svoju “poslovnicu” barem jednom dnevno, osjećaju veoma nervozno. A ovisnost o klađenju je bolest koju treba liječiti. Posljedice te ovisnosti mogu biti depresija, migrena, nesanica i sve ostale bolesti koje su povezane sa stresom. Između ostalog, čovjek koji se polahko “navikava” na život u kladionici ili na dobitak od nje (kao i od bilo koje druge igre na sreću) gubi volju za radom i poštenim stjecanjem imovine. Kada ovakvi igrači ne bi imali drugih problema – i ovaj bi im bio dovoljan! Ovdje je bitno napomenuti još jedan frapantan podatak koji govori o liječenju ovisnika o kocki. Naime, 20 do 30 posto njih je prije liječenja pokušalo izvršiti samoubistvo!!! Stoga nas ne treba čuditi svakodnevni prizor koji se vidi u i oko svake kladionice: armija ljudi, mahom mladih, satima sjedi ispred oficijelnog TV-a buljeći u TTX, očekujući da ga “ne izda” sreća, pritom ne pomišljajući na svoje obaveze prema kući, školi, zajednici u kojoj živi (poseban problem “ovisnosti o kladionicama” imaju maloljetnici koje niko ne sprečava da u njih ulaze mada je to zakon izričito zabranio). U takvom ambijentu ne iznenađuje činjenica da su upravo kladionice omiljena mjesta razbojnika. A ti razbojnici možda i jesu regruti ovih ustanova, razočarani gubitnici, koji u brzom bogaćenju vide svoj spas. Nažalost, osim otuđenja novca iz kladionica, ovakve pljačke se završavaju i smrtnim ishodom.
Bio sam kladioničar, a sad više ne…
Jedan bivši kladioničar koji sebe nije smatrao “ovisnikom” o klađenju (iako se kladio svaki dan) kazao mi je da je u prosjeku godišnje na kladionicu trošio između 750 i 1.000 KM (kakva je onda situacija sa ovisnikom?) te da je kladionica koju je on najčešće posjećivao (jedna od one dvije sa početka ovog teksta) sedmično zarađivala oko 2.000 KM. (Ako sada uzmemo u obzir da je i njena susjedna konkurentska kladionica zarađivala također 2.000 KM sedmično, u šta ne sumnjamo (u ruralnom području koje broji 150 do 200 domaćinstava), dolazimo do uznemirujuće cifre: godišnje se u samo te dvije kladionice dobrovoljno i naivno ubrizga oko 216.000 KM!!! – pretpostavite sami kakva je situacija u većim gradskim sredinama?! Usput sam ga upitao: “U momentu dok si igrao kladionicu, svakodnevno, koliko si puta svojim novcem učestvovao u izgradnji neke od džamija putem sergija?” “Jednom ili dva puta”, rekao je, dodajući da je tada na ime toga da(va)o između 2 i 5 KM?! Dakle, u toku godine!
Ovo je zapravo priča svakog od njih, bivših i sadašnjih. Sada, kada uzmete u obzir ovog bivšeg kladioničara i svakog onog koji igra i dalje, možete zamisliti koliko se baci novca dnevno, sedmično, mjesečno, godišnje... u jednoj deceniji u kladionici, i to samo u mjestu u kojem živite, a kamoli u cijeloj zemlji. Koliko je to potencijalnih fabrika koje su mogle biti izgrađene? Koliko je to projekata od kojih je sama država mogla imati mnogo koristi, a i svi oni koji su na ovaj način bacili svoj novac u nepovrat! U rješavanju ovog problema država mora preuzeti ključnu ulogu. Ali dok se to ne desi (mada je počelo), odgovornost je na nama i zato treba početi od sebe, iz svoje avlije, s posebnim osvrtom na vlastitu djecu, jer, sviđalo se to nama ili ne, stvarnost je neumoljiva, a ona nam kaže da su naša djeca (često maloljetnici) žrtve kladioničarskog duha koji je se nadvio nad ovim našim beznađem. Neka ovo na umu imaju posebno oni koji grade džamije ili neke druge općekorisne stvari. Ulagati novac u takve projekte ne predstavlja ni gubljenje novca, a ni vremena. Sa druge strane, odavati se kladionicama i uzdati se u nafaku na sreću predstavlja upravo to: gubljenje novca i gubljenje najvećeg postojećeg nam resursa –vremena. Hrabro zaključimo na kraju: ne igrajmo igre na sreću, igrajmo samo na sigurno – svoj novac ulažimo u projekte od kojih ćemo imati hajra na oba svijeta, a ti projekti jesu i fabrike i džamije. Igre na sreću su vreća bez dna koju niko nije počeo puniti a da kasnije nije zažalio! Edin Memić |
|
|
Srijeda, 24 Mart 2010 |
|
U Sali gradske vijećnice u Sanskom Mostu danas održano je savjetovanje imama iz četiri medžlisa s područja bihaćkog i banjalučkog muftijstva. Teme su bile edukovanje i napredovanje imama u službi, te izvođenje mektebske nastave.  Danas održanom savjetovanju prisustvovali su imami četiri medžlisa: Sanski Most, Prijedor, Kozarac i Ključ. Rukovodilac vjersko prosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice BiH, Muharem Omerdić, govorio je o mogućnostima edukacije za imame kao i napredovanju tokom službe. Prema njegovim riječima, posebna pažnja, kada je riječ o edukaciji i usavršavanju imama posvećuje se unutar Islamske zajednice, kako bi se nivo edukovanosti i osposobljenosti službenika Islamske zajendice podigao na što viši nivo.
Na danas održanom seminaru o procesu mektebske nastave, te o njegovom usavršavanju, govorio je Ibrahim Beglerbegović. Ovom prilikom je istaknuto kako je Islamska zajednice izuzetno zadovoljna načinom rada imama u pomenuta četiri medžlisa. Zlatan Čekić |
|
|
Hoće li "zemlja čokolade" zabraniti minarete? |
|
|
|
|
Srijeda, 25 Novembar 2009 |
|
Protivnici minareta tvrde kako ovi "svjetionici vjere" ne predstavljaju religijski simbol, već simbol islamizacije sekularne države. Iz malene kuće u Zürichu odjekuje poziv na molitvu. U blizini kuće ni traga minaretu niti bilo kakvom simbolu koji bi upućivao da upravo ondje muslimani obavljaju svoj vjerski obred. Dio Švicaraca želi da tako i ostane. Mahmoud El Guindi, član tamošnje islamske zajednice, odlučio je javnosti otvoriti vrata džamije u nadi da će time nestati i predrasude i nerazumijevanje. Bez uspjeha. Mahmoudu teško pada nerazumijevanje njegovih švicarskih sugrađana: "Na minarete gledam kao na simbol vjerske slobode. U javnosti postoji strah od islama i muslimana, prije svega zbog tragičnih događaja iz proteklih godina. Ali ako ljudi dođu ovdje i popričaju s vjernicima mogu vidjeti da je islam miroljubiva religija baš kao i svaka druga." Simbol vjere ili politike? Sa 400.000 vjernika islam je, odmah nakon kršćanstva, najraširenija religija u Švicarskoj. Ali, u cijeloj zemlji postoje tek četiri omanja minareta. Zahtjevi za njihovom izgradnjom u pravilu se odbijaju. Kada je muslimanska zajednica javnosti otvorila vrata, odaziv je bio vrlo skroman. Umjesto u džamiju, dobar dio Švicaraca pohrlio je na okupljanja protivnika minareta, poput onih koja je predvodio i organizirao parlamentarni zastupnik Ulrich Schluer. Za njega su minareti prvi korak prema islamskoj državi: "Minareti nisu religijski simbol, već simbol politike koja Švicarskoj želi nametnuti šerijatsko pravo koje je u potpunoj suprotnosti s tradicionalno demokratskim švicarskim zakonima. U tome je srž problema." Okupljeni su većinom toplo pozdravili takav stav. Dobar dio njih nema nikakvo iskustvo s islamom, već se jednostavno boji nečeg nepoznatog i egzotičnog. Švicarci podjeljeni Evo što o toj temi misle slučajni prolaznici: „Podržavam zabranu. Nisam protiv islama, ali sam protiv minareta kao simbola moći i utjecaja.“ „Kršćanin sam i nisam protiv islama, ali sam protiv toga da šerijatski zakon zavlada u Švicarskoj.“ Referendum koji ostavlja gorak okus Za švicarsku muslimansku zajednicu, čiji članovi mahom potječu iz Turske ili s Balkana gdje se nisu imali prilike susresti sa šerijatskim pravom, spomenuta rasprava postala je itekako bolna. Velika popularnost kompjuterske igre u kojoj igrači ruše minarete dok se pojavljuju u švicarskim gradovima za muslimane predstavlja veliku uvredu. Taner Hatipoglu, predsjednik ciriške islamske zajednice, ogorčen je činjenicom da je rasprava o vjerskim slobodama postala poligon za demonstraciju predrasuda najgore vrste: „Oni govore kako žele zaustaviti izgradnju minareta te izvlače probleme za koje kažu da ih izazivaju muslimani. Kažu da će, ako ljudi budu glasali protiv minareta, problemi biti riješeni. Prvi bih dao svoj glas ako bih znao da će svi problemi nestati zajedno s minaretima. Kampanja ima za cilj ocrniti islam i muslimane i u tome je srž problema. Islamska zajednica u Švicarskoj je marginalizirana i mislim da je to pogrešan pristup.“ Vlada za minarete, što će reći građani? Posljednje istraživanje javnog mnijenja pokazuje da će referendum biti neizvjestan. Švicarska vlada pribojava se da bi sporni minareti mogli narušti odnose s muslimanima, ali i s islamskim državama. Vlada stoga poziva građane da glasaju protiv zabrane. Mnogi se u Švicarskoj pribojavaju da će referendum, kakav god bio njegov ishod, kod muslimana ostaviti gorak okus u ustima. DeutscheWelle |
|
|
Ramazanska hutba reis ul-uleme Mustafe Cerića |
|
|
|
|
Petak, 21 August 2009 |
 Reisu-l-ulema Mustafa Cerić imamio je danas džumu namaz u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu te održao prvu ramazansku hutbu u ovom Ramazanu, javlja MINA.
U cjelosti prenosimo hutbu reisu-l-uleme:
"Hvala Allahu koji je oduvijek prvi u odnosu na sve što je postalo i što postaje, koji je zauvijek posljednji u odnosu na sve što nestaje i što će nestati. Hvala Allahu koji je pojavan u Svojoj uzvišenosti i Svojoj moći bez udaljenosti, koji je tajan u Svojoj prisutnosti i blizini bez dodira, koji je svakom biću posvetio Svoju milost i svakoj stvari odredio pravu mjeru. Hvala Allahu koji nas obasipa Svojom milošću, koju vidimo i koju nevidimo.
Hvala Allahu koji je poslao vjerovjesnika Muhammeda, a.s., koji nas je poučio pravoj vjeri, koji nam je donio radosnu vijest o šefa'atu, koji nas je uputio u tajne uspjeha na ovom svijetu i tajne spasa na drugom svijetu. Hvala Allahu koji nam je u Ramazanu propisao ibadet posta, koji nas štiti od svega što nas udaljava od ljubavi prema Njemu i Njegovom stvorenju.
Draga braćo i sestre, Uzvišeni Allah u Kur'anu Časnom kaže: - Vi kroz sabur i namaz treba da dobijete snagu (Kur'an, 2:153). A sabur je post. Alejhisselam je Ramazan nazvao „mjesecom sabura“, jer se kroz sabur duša odgaja i navikava da bude pokorna Uzvišenom Allahu. Alejhisselam kaže: - Sabur je pola vjere, a post je pola sabura, Dakle, bît vjere je sabur - upornost, stamenost, odlučnost, sigurnost i izdržljivost na putu općeg dobra i vlastite sreće.
I kao što se treba učiti i navikavati svakoj plemenitoj osobini, tako se čovjek treba učiti i navikavati na plemenitu osobinu sabura kroz post, kao najbolji način da čovjek upozna samog sebe, da se uvjeri u sposobnost vlastite duše, da osjeti radost ličnog uspjeha. Jer, doista, svaki dan posta u Ramazanu je svaki dan lična pobjeda na iftaru, posebno za omladinu.
Zato Uzvišeni Allah, kako nam se prenosi od Alejhisselama, pobožnog mladića uspoređuje sa melekima, pa mu kaže: - Mladiću, ti koji si ostavio svoje mladalačke strasti zbog Mene, ti si kod Mene kao neki meleki. Slično je i sa postačem kojeg Uzvišni Allah hvali melekima, pa im kaže: - O meleki, pogledajte mog pokornika, mog abda, ostavio je svoje požude i svoje strasti, ostavio je hranu i vodu zbog Mene.
Zato je post vrijednost koja se ne može mjeriti ni sa kakvom dunjalučkom vrijednošću: – Sve što čovjek radi pripada njemu samome osim posta, jer post je Moj i Ja ću to posebno nagraditi - kaže Uzvišeni Allah. Slično je i sa džamijama za koje Allah kaže: - Džamije pripadaju Allahu i zato u njima nemoj prizivati nikoga drugog (Kur'an, 72:18).
Tako isto je i Mekka, za koju Allah Uzvišeni veli vjerovjesniku Muhammedu, a.s., da kaže: - Zapovijeđeno mi je da obožavam Gospodara ovoga grada kojeg je On učinio svetim! (Kur'an, 27:91). Dakle, poput Allahu najdražih mjesta, kao što su džamije i grad Mekka, post je Allahu najdraži čovjekov ibadet i zato je ibadet posta izdvojen iz nagodbe za bilo kakvu nadoknadu pa se stoga kaže: - Sve što čovjek radi dobroga na dunjaluku podložno je izuzimanju za njegova loša djela osim ibadet posta, koji ne ulazi u bilo kakvu nadoknadu.
Lijepo je da se podsjetimo na ovaj kur'anski ajet u kojem se nagovještava ta posebna nagrada: - Niko ne zna šta se skriva kao utjeha i kao nagrada za ono što su dobroga uradili (Kur'an, 32:17). Također, kur'anski ajet: - Saburom oplemenjeni ljudi bit će neograničeno nagrađeni (Kur'an, 39:10), govori nam o ibadetu posta kao najvišem stepenu čovjekove vjere, koja zaslužuje posebnu Allahovu nagradu.
U jednom hadisu se kaže da je Uzvišeni Allah rekao: - Onaj koji se Mene sjeti u svojoj duši i Ja ću se njega sjetiti u Svojoj Duši. Nije li post upravo taj trenutak u kojem se naša duša najiskrenije sjeća svoga Gospodara, Koji se onda sjeća nas sa svim našim potrebama, od kojih je najvažnija ona da ne budemo sami, da ne budemo zaboravljeni.
Post je, dakle, povratak sebi i svojoj duši koja se sjeća svog porijekla i svog imena kako bi znala gdje je i šta je u ovom svijetu samoće i zaborava. Ima li šta vrjednije od spoznaje da ste baš vi u duši vašeg Gospodara!? Ima li šta uzvišenije od osjećanja da ste baš vi danas dok postite u Allahovoj milosti koja se ne može ničim izmjeriti!?
Ima li ljepšeg trenutka u vašem životu od trenutka kad ste svjesni da vam se i meleki dive dok veličate Uzvišenog Allaha! Ima li veće sreće od sreće iftara u kojem je samo još jedna vaša pobjeda na putu do vašeg velikog uspjeha, a to je ulazak u zonu Allahovog raziluka!? Nema ništa vrjednije, nema ništa uzvišenije, nema ništa ljepše, i nema ništa veće od naše sreće što znamo, možemo i hoćemo da budemo zajedno u ibadetu posta, koji nas snaži u našoj namjeri da budemo primjer dobrote i mira uvijek i na svakom mjestu.
Zato, draga braćo i sestre, nemojte propustiti priliku da u Ramazanu oplemenite svoju dušu i osnažite svoju volju na putu našeg moralnog oporavka. Allahu Sveznajući, pouči nas da volimo sve što ti voliš i da radimo sve što ti voliš da radimo! Allahu Svemoćni, osnaži nas na putu istine i pravde! Allahu Milostivi obaspi nas Tvojom neizmjernom milošću!" |
|
|
Hudba reisa Cerića na Kosovu: Treba tražiti put do istine i pravde |
|
|
|
|
Nedjelja, 09 August 2009 |
|
 Jučer je reisu-l-ulema Mustafa Cerić u okviru zvanične posjete Islamskoj zajednici Kosova imamio džuma-namaz i održao hutbu u džamiji džemata Gornje Ljubinje u Prizrenu. Reis je održao hutbu u prisustvu muftije Kosova Naima Trnave, glavnog muftije IZ-a u Srbiji Muamera Zukorlića i više stotina muslimana Turaka, Albanaca i Bošnjaka Prizrena. "Nisu isti oni koji sjede i čekaju da im neko drugi nađe rješenja i oni koji ustanu i traže rješenja za svoje probleme. Allah uzdiže na viši stupanj one koji ustanu i traže put do istine i pravde u odnosu na one koji sjede i čekaju. To je Allahovo obećanje. Samovolja i sujeta Prema tome, narod koji se poziva na vjeru vjerovjesnika i iskustvo Allahovih poslanika ne smije biti ovisan o milosti silnika, ne smije biti ovisan o tuđoj pameti, ne smije biti ovisan o tuđoj volji, ne smije biti ovisan o strancu koji ga ne razumije, ne smije dovoditi u pitanje svoj opstanak i ostanak u vlastitom domu i vlastitoj domovini zbog svađe i nesloge oko ništa, osim samovolje pojedinca i sujete samohvaljivca", kazao je reis u hutbi i nastavio: "Narod kojemu se udara na čast i dostojanstvo, narod kojemu se osporava pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast, narod koji se mora izboriti za svaki gram svoje slobode, nema pravo povjeravati svoju sudbinu onima koji mu ne žele dobro, nema pravo dozvoliti da ga iz jedne te iste rupe zmija ujeda sto puta. |
|
|
Najstarija drvena džamija na Balkanu |
|
|
|
|
Srijeda, 24 Juni 2009 |
|
Najstarija očuvana džamija od drveta na Balkanskom poluostrvu nalazi se u Bužimu i izgrađena je u osamnaestom vijeku. Ovaj jedinstveni objekat nedavno je uvršten na listu nacionalnih kulturno istorijskih spomenika Bosne i Hercegovine. Nije tačno utvrđena godina kada je džamija izgrađena, ali se pouzdano zna da ju je Vedžhi paša, tadašnji namjesnik bužimske kapetanije, obnovio 1838. godine, kada je podignuta i bunar česma u njenoj blizini.  Zanimljivo je da su zidovi džamije izgrađeni od drvenih talpi debljine sedam centimetara, dok visina munare, koja je također od drveta, iznosi 17 metara. Krov objekta je nekada također bio pokriven drvenom šindrom, koja je prilikom jedne od restauracija džamije zamjenjena crijepom. Pravougaoni prozori su postavljeni u dva reda i unutrašnjost džamije je odlično osvjetljena. Unutar džamije se nalaze redovi drvenih stupova, nosača, koji su veoma rijetki u osmanskoj arhitekturi, a vode porijeklo od anadolskih seldžučkih džamija od kojih je najznačajnija džamija u Bejišeheru iz 1299. god. koja ima sedam redova drvenih stupova. Prema istorijskim podacima ovakve džamije nisu građane poslije 15. vijeka. Zanimljivo je da je džamija, iako od drveta, preživjela sve burne ratove koji su vođeni na ovim prostorima, a stanovnici Bužima smatraju da je tome razlog viša sila koja štiti objekat. Drvena džamija u Bužimu i danas se nalazi u upotrebi. Zlatan Čekić |
|
|
|
|
|
|
23°C 
26°C 
