Da u američkom Kongresu postoji jedna stranka svih bijelaca, jedna stranka svih crnaca, jedna stranka svih Hispanika itd., i da se traži saglasnost svake od njih u odlučivanju o svim pitanjima, Amerika bi se raspala kao bugarska skupština

Sasvim dobro mogu da zamislim inženjera koji je, polazeći iz nekog neobjašnjivog razloga od "aksioma" da je dva i dva sedam, napravio statički proračun za svoju građevinu. Gradnja je krenula, u neko doba cijeli dijelovi konstrukcije počinju da se ruše, on iznova traži šalovanje, građevina se opet ruši, i inženjer počinje da sumnja u sve: u čvrstoću betonskog željeza iz Zenice, u kvalitet cementa iz Kaknja, u kompetentnost radnika... u sve, osim u "istinu" od koje je u svojim proračunima pošao, naime da je dva i dva sedam.

U oktobru 1993, dok se kraj rata još nije mogao sagledati, a povodom jednoga u nizu mirovnih predloga na konferenciji u Ženevi, pisac ovih redova se u pariškom Libérationu odvažio na predviđanje o budućoj rekonstrukciji Bosne i Hercegovine, kada za to dođe vrijeme i uz asistenciju međunarodne zajednice: "Svaki dolar pomoći namijenjen Bosni bio bi, u tim uvjetima, bačen u jamu bez dna" (Libération, 20. oktobar 1993, s. 7). Na koje se "uvjete" tu mislilo? Naprosto na aksiome od kojih je međunarodna zajednica polazila u svojoj percepciji sukoba na Balkanu, i kojima se rukovodila u svim budućim političkim inicijativama, među kojima je najvažnije bilo nepokolebljivo uvjerenje da se demokratija može izgrađivati bez demosa.

I eto, nepunih šesnaest godina kasnije izjavio je Jacques Paul Klein, bivši specijalni izaslanik generalnog sekretara UN za BiH, da je međunarodna zajednica - gle iznenađenja! - "do sada u Bosni i Hercegovini potrošila 14 milijardi dolara, što je po stanovniku mnogo više nego što je poslije Drugog svjetskog rata dato Njemačkoj ili Japanu za obnovu zemlje, a rezultati nisu ni blizu isti" (nav. prema Oslobođenju od 18. septembra 2009, s. 7).

Klein je zapravo samo ponovio tvrdnju koju su u svome tekstu "Smrt Daytona", objavljenom u časopisu Foreign Affairs, iznijeli P. Mcmahon i J. Western (v. sažetak F. Borića u Oslobođenju od 28. augusta 2009, s. 11). No iz njegove intervencije dade se zaključiti da temeljna dogma nije poljuljana: u svim statičkim proračunima (re)konstrukcije Bosne i Hercegovine dva i dva i dalje je sedam, pa se otud mogu razložno očekivati nova urušavanja već izgrađenih dijelova objekta.

U čemu je temeljna razlika između Njemačke i Japana s jedne i BiH s druge strane, razlika zbog koje svako poređenje poratne izgradnje ovih zemalja opasno miriše na politološki diletantizam? Naprosto u tome što su Saveznici u Njemačkoj 1945. učinili stvari koje je međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini 1995. propustila da učini:

1. U Njemačkoj je graditeljima koncentracionih logora suđeno, dok su u Bosni 1995. prihvaćeni kao jedna od strana u pregovorima.

2. U Njemačkoj je provedena denacifikacija, a u Bosni nije, pa se može dogoditi da bivši mučitelji i logorski čuvari danas budu zaposleni u snagama reda.

3. U Njemačkoj se negacionistima sudi, dok u Bosni i Hercegovini mogu obavljati visoke državne funkcije.

4. Njemačka, koja je pokrenula rat vođena idejom da svi Nijemci treba da žive u jednoj državi, kažnjena je gubitkom teritorija istočno od Odre; Srbija, koja je pokrenula rat kako bi objedinila sve Srbe u jednoj državi, nagrađena je Republikom Srpskom.

5. Stanovništvo Njemačke/Japana nije se izjašnjavalo o budućem ustavu i političkim institucijama, već im je liberalno-demokratsko uređenje de facto nametnuto; u Bosni i Hercegovini, sve do danas, traže se rješenja koja će "zadovoljiti sve tri strane".

I upravo ta čvrsta vjera da rješenje može proizići samo iz dogovora triju naroda predstavljenih po njihovim respektivnim strankama predstavlja ono "dva i dva je sedam" zbog kojeg se stalno ruše dijelovi bosanske konstrukcije.

Da u američkom Kongresu postoji jedna stranka svih bijelaca, jedna stranka svih crnaca, jedna stranka svih Hispanika itd., i da se traži saglasnost svake od njih u odlučivanju o svim pitanjima, Amerika bi se raspala kao bugarska skupština. Međutim, američki politolozi i političari vjeruju da će upravo taj model Bosni i Hercegovini donijeti stabilnost...

S dosta sigurnosti mogu da predvidim da će, u tim uvjetima, i narednih godina milijarde dolara odlaziti u vjetar, bez ikakvih rezultata.

Tarik Haverić, Oslobođenje