U Banjaluci je u petak, 18. septembra promovisan roman „Četvorolisna djetelina”, prvenac nekadašnje novinarke Radmile Karlaš * „Četvorolisna djetelina” je prvi roman iz Republike Srpske koji otvoreno govori o zločinima koji su u ovom dijelu BiH počinjeni nad prijedorskim Muslimanima

Na promociji su govorili predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić, Rade Dujaković, novinar i kolumnista nekadašnjeg banjalučkog Novog Preloma, jedinog alternativnog lista u Banjaluci početkom rata, kao i profesorica književnosti Anica Đurđević.

„Da i u Banjaluci žive rijetke osobe zahvaljujući čijem će se angažmanu jednog dana moći oprati obraz ovog lijepog grada, pokazuje i primjer bivše novinarke Radmile Karlaš, koja je, kao i veliki broj odličnih i slobodomislećih novinara odlučila da se batali te profesije i prostor za otvoren stav i kritičku misao pronađe u beletristici. Često se pitam zašto novinari kada postanu zreliji često odlaze u pisce. To je, naime, u ovom našem regionu čest slučaj. Čini mi se da je to možda zbog toga što shvate da više prostora za izražavanje kritičke misli mogu da dobiju pičući knjige, nego objavljujući novinarske članke po našim često nekritičkim, autocenzurisanim medijima. Među takvim novinarima su Emir Imamović, Ante Tomić, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, a evo sada i moja draga prijateljica Radmila Karlaš", izjavio je na promociji romana Dinko Gruhonjić.

Gruhonjić je naglasio da je svaki Bosanac i Hercegovac u proteklih dvadesetak godina proživio toliko toga da bi mogao da napiše po jedan roman. „Neko bi, doduše, u tom romanu bio žrtva, neko bi bio zločinac, a najmanje je onih koji bi se mogli nazvati herojima”, kazao je Gruhonjić.

„Četvorolisna djetelina“ je prvi roman iz ovog dijela BiH koji otvoreno govori o zločinima koji su u ovom dijelu BiH počinjeni nad prijedorskim Muslimanima, o etničkom čišćenju u spisateljičinom gradu, odnosno o temama o kojima su književni i ne samo ti krugovi u većini slučajeva ćutali u ovom dijelu BiH. Takođe, roman govori i o potrebi da se pomogne razorenoj i bolesnoj Bosni i Hercegovini u kojoj se multietničnost, kako ona u svom romanu navodi pretvorila u „izanđali kotačić, koji se okreće i okreće, stvarajući sve veću buku što rdja postaje veća, dok na kraju ne zardja potpuno i fleka na metalu i čovječiji sluh.“

Radmila Karlaš se iz novinarstva povukla prije tri godine, a radila je za mnoge svjetske i domaće elektronske i štampane medije, poput VOA, BBC, WDR, „Sarajevski svijet“, BH DANI, AIM, banjalučki „Novi Prelom“, VIN itd. Svojim višestrukim javnim angažmanima u zemlji i svijetu, Karlaševa je bila bespoštedni kritičar i oponent pomahnitalim akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije, zbog čega je, naravno, nerijetko bila i u „neposrednoj životnoj opasnosti” u rodnom gradu.

„Zato i sam naslov knjige, „Četvorolisna djetelina”, budi optimizam. Suština je da svako od nas treba da se potrudi da, kao kada smo bili djeca, potraži i pronadje tu djetelinu sreće i da je pokloni svojoj djeci i svojim unucima. Da im ostavi bolji i sretniji prostor i vrijeme, nego što je ovo gdje se mi nalazimo i gdje živimo”, rekao je Gruhonjić na kraju.

IZ ROMANA:

“Dokle ćete pričati?
Dok imam trn u srcu.
Trn?
Baš tako. Trn nije zaboden samo u moje srce, već i u srce moje zemlje. A moja zemlja je dio ove planete. I kada ona krvari, krvari i univerzum…”

***

„…Ti znaš šta se dešava sa ljudima izvan stada. Sami, nezaštićeni, podložni svim opasnostima koje vrebaju… pa pobogu, toliko lomača, hajki, inkvizicija, giljotina, trebali bi mi dani da opišem sve sisteme mučenja koje je čovjek osmislio. Ali, nije samo to u pitanju. Postoje i suptilniji načini da se kaznila drugačijost.”

„Znam, ali samo jedan udisaj izvan tog brloga vrijedi stotinu najsurovijih opasnosti. Jednim dijelom, izopštenost može da znači prokletstvo, ali je istovremeno i nevidjena blagodet.”

***

„Iz Potkozarja su tih dana pristizale stravične vijesti, saopštavane upola glasa. Mija je sjedila na skliskoj stolici za šankom, dok joj je Armin pričao. Kako mu je kuća puna izbjeglica, rođaka, prijatelja, prijatelja njihovih prijatelja... Vremenom, nije mu više čula glas, već je zurila u njegove oči koje su i dalje, što ju je dodatno prikovalo za mjesto na kojem je sjedila, imale izraz neizrecive dobrote. Jedino se o rubove zjenica zakačila neka dubola tuga. U njima se ogledala i njena sopstvena. Široko je razmicala oči koje više nisu upijale, već se dio zaleđenog užasa iz njih slijevao prema unutra. Dobila je poriv da vrišti, osjetila je da joj se suze skupljaju u grč koji se razlijegao njenim plućima neizrecivom brzinom i nagonio tijelo da stravično pati. Mija je čitala Arminove oči. U njima je vidjela prije nego što bi izrekao. Ljudi su odvođeni danonoćno, uglavnom u nepoznatim pravcima, koji su tek kasnije dobijali ime u svjetskim vijestima kao poprišta zla...”

***

„Mladen je bio ljepuškast mladić, o čijem je nedostatku inteligencije svjedočio tek učestali, polutupasti osmijeh, koji bi se, kako bi se čovjeku učinilo na prvi mah, stvarao sam od sebe, bez ikakvog naročitog povoda. Pravi razlog, kako bi pronicljiviji pogled potom uočavao bio je negdje unutar mladića kao nedostatak ili tačnije mana da se praznina u mozgu nastala iznenada bez njegovog htijenja, popuni. U tom, neizrecivo dugom trenu po mladića, mozak bi slao signale spasa koji bi se obmotavali oko njegovih usana kao grimasa, koja bi, naslonjena na to lice stvarala neprirodan i mučan prizor. Obukao je uniformu početkom rata i često odlazio u Potkozarje. Bio je to odlazak u pljačku. I nešto još gore. Ubijanje civila.

'Znaš, svašta se tamo dešavalo. U jednom logoru sam vidio kako se čovjeku cijedi mozak niz lobanju. I u tom momentu iz džepa na njegovoj košulji ispala je fotografija žene duge crne kose sa djetetom u naručju. Tek tada je pukovnik naredio da se prestane zamahivati ogromnim čekićem. Nisam, kunem ti se, nisam ja tako, drugi su. I ako sam nešto uzeo, nisam jedini. Sad nemam mira.'

Mladenovo ludilo nadolazilo je sporo i tegobno. Praznina, koja se ranije iznenada pojavljivala u njegovom mozgu, prouzrokujući osmijeh koji nije mogao srasti sa tim licem, sada je bila zamijenjena gomilom utisaka. Desilo se to bez njegovog htijenja, mozak je samo vršio svoju funkciju. Viđeni prizori su provaljivali kroz kožu, oči, lice, a on nije mogao da im umetne izraz. Dok je ranije osmijeh kao nesviknuti gost klizio s tog lica, jer nije imao uporište u svojoj suštini, ostavljajući samo grimase, zlo je naišlo na odjek u njegovoj nutrini, pa je kao na plodnom tlu počelo da buja u njemu. Mladen je svima koji su ga htjeli slušati pričao o ženi duge crne kose s dejetetom u naručju. Bio je to začaran krug. Odaslane riječi samo su oslobađale prostor za nove užase, koji su još jače klijali i širili se po njemu.....

***

„....Poslije su svi rekli da ne znaju šta se tačno desilo. Malo kasnije iz kuće su iznijeli Fatimini beživotno tijelo sa djetetom u naručju. Ljudi se kunu da se u noćima obasjanim mjesečinom u tom kraju može vidjeti žena duge raspletene crne kose kako u naručju drži dijete.... Ali, ljudi svašta pričaju i štošta im se pričinjava. Jer, Bosna je takva zemlja....”

e-novine