Poricanje zločina u Bosni i Hercegovini je uvijek poziv na nasilje. Jučerašnja odluka Milorada Dodika da sistematski i na institucionalnom nivou započne kampanju poricanja srebreničkog pokolja predstavlja otvoreni poziv na rat. Dodikova odluka – kao da se još neko tu pita – je najozbiljniji test za onaj dio političke scene u ovoj zemlji koji sebi voli tepati da je „međunarodna zajednica“ od kraja rata naovamo. Ulozi nikada nisu bili veći. Jasno je da Dodik spaljuje mostove iza sebe. Ostao je sam i eskalacija nasilja je jedino što mu preostaje.

BEZGLAVO INSISTIRANJE

Poslije Dodikove odluke jasno je još nešto: problem s Harisom Silajdžićem nije u tome što je Bošnjacima obećao ukidanje Republike Srpske, nego što ih je slagao. Protekle četiri godine – majstorski ukradene od naroda kojem su već otete decenije – postalo je jasno da on to nije u stanju, ne zna, ne umije isporučiti ili zapravo za to nikada nije bio ni zainteresovan. Gora od toga – Silajdžić nije prvi kojem su Bošnjaci povjerovali na riječ – samo je činjenica da je njegova kratkovida i glupava politika kompromitovala ukidanje Republike Srpske kao legitiman politički zahtjev u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bezglavo insistiranje na ukidanju, bez jasne strategije, bez dosljednih mjera koje bi demonstrirale postojanje plana nanijelo je najteži mogući udarac nekoj budućoj borbi za uklanjanje Republike Srpske iz političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Podsjećanja radi, Silajdžić kao član Predsjedništva BiH nije usamljen na vrhu piramide vlasti, on je i predsjednik Stranke za BiH koja, kao klijentielistička organizacija u svim vladajućim koalicijama, ima pristup moći, vlasti i resursima.

Ali, to nije sve. Zato što je njegova kampanja došla sa wannabe sekularnog desnog centra u javnoj percepciji skoro da više nije moguće biti lijevo od centra, biti antifašista drugim riječima, i zalagati se za ukidanje Republike Srpske.

Na uskoj i isključivoj političkoj platformi, Silajdžić je iz te borbe isključio stotine hiljada ljudi kojima pitanje postojanja Republike Srpske nije akademsko, nego egzistencijalno, životno i svakodnevno. Istinski i poražavajući rezultat njegove politike je što pravo Republike Srpske na postojanje nikada nije bilo bliže javnom, kako domaćem, tako i međunarodnom priznanju.

UBIJANJE IZNOVA

Ako je Milorad Dodik bio u nečemu uspješan, onda je to što je serijom ultimatuma i ucjena, neutemeljenim prijetnjama nasiljem – jer, ko još vjeruje u to nakon što je JNA umrla, a Slobodan Milošević se raspao – iznudio još uvijek neizrečeno, ali u javnom diskursu prisutno pravo Republike Srpske na postojanje. Malo šta tako riječito govori o tome kao očigledan stid funkcionera Naše Stranke Srđana Dizdarevića zbog Silajdžićeve reakcije u Mostaru na lažno pružanje ruke Borisa Tadića Bosni i Hercegovini i žurba Sulejmana Tihića da u intervjuu Glasu Srpske Tadiću pokaže da je on, za razliku od Silajdžića, „kooperativni Bošnjak“. Najpogubnija, pak, posljedica Silajdžićevog politikanstva je u tome što je preuzimajući politički monopol na taj zahtjev diskreditovao borbu protiv utjelovljene i unebovapijuće nepravde koja je u korijenu svih nepravdi u ovoj zemlji.

I što četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina. U potpunoj tišini kao što je to činio Ratko Mladić. Ali, ovaj put neće moći: sada znamo da Republika Srpska i Srebrenica ne mogu koegzistirati. I da je za rat potrebno samo jedno.

zurnal.info