Vrhunski. Tako bi se jednom riječju mogao opisati zajednički koncert rock-veterana Erica Claptona i Stevea Winwooda u beogradskoj Areni.

Dva velikana i njihov sjajan prateći bend u dva su sata prezentirali ono najbolje iz vlastitih karijera, ali i prošetali kroz povijest rocka: od bluesa preko soula do popa. A publika u rasprodanoj Areni, njih 17.000, bila je apsolutno čudesna.

Clapton i Winwood svirali su skupa krajem '60-ih godina prošlog stoljeća u super-grupi Blind Faith, a priča je zaključena nakon jednog albuma i kvazi-turneje gdje je postalo očito kako grupa nema ni pravi repertoar ('Blind Faith' bio je i više nego odgovarajući naziv grupe). Clapton je započeo samostalnu karijeru, a Winwood ponovno okupio Traffic.

Posljednji koncert u Beogradu Clapton je održao 1984. i čitajući izvještaje iz tog vremena, očito je da se neke stvari nisu promijenile. Posljednjih godina njegovi su se autorski albumi prorijedili (posljednji je "Back Home" iz 2005.), a mjesto su im preuzele različite kompilacije, DVD izdanja, gostovanja i suradnje. Odavno je Clapton prestao biti inovativan gitarist pun skladateljskog potencijala, a kamoli motivirani kantautor; danas mu više odgovara komforna formula B.B. Kinga. Jedino novo što se pamti u protekla dva desetljeća je album "Unplugged" iz 1992. koji je iznjedrio "Tears in Heaven" i akustičnu "Laylu".

Nakon posvete Robertu Johnsonu, suradnji s B.B. Kingom, J.J. Caleom i reformiranja Creama, došlo je vrijeme prisjetiti se i Blind Faith razdoblja. Doduše ne u punoj postavi, već samo s Winwoodom koji - tko zna zašto - nije imao tu sreću proslaviti se s grupama Traffic ili Spencer Davis Group poput njegovih vršnjaka Claptona, Pagea i ekipe iz Stonesa.

I to kako prisjetiti... Očekivano, najviše pjesama pripalo je Blind Faith eri, no mjesta se našlo i za klasičnu Claptonovu pjesmaricu sastavljenu od uradaka nezaobilaznog Roberta Johnsona, Jimija Hendrixa i, dakako, J.J. Calea. S druge strane i Winwood je dobio svoj dio kolača s pjesmama iz svojih grupa ("Glad", "Dear Mr. Fantasy" svirao je u Trafficu, a bezvremensku "Gimme Some Lovin'" sa Spencer Davis Group).

Potvrdilo se kako je većina posjetitelja prvenstveno došla privučena Claptonovim imenom i da je za njih Winwood puno veća nepoznanica od 'Spororukog'. Na samom početku svaka je Claptonova solaža izazivala gromoglasno oduševljenje, dok je Winwood na svoje ovacije ipak trebao malo pričekati, točno do onog trenutka kada je prvi put sjeo za Hammond i pokazao svu raskoš talenta. Vjerujem da im je upravo on bio najveće otkriće ovog koncerta.

Kao što prava publika na koncertu klasične glazbe zna kada se ne plješće, beogradska publika znala je kada treba nagraditi glazbenike žestokim aplauzom prepoznajući svaku njihovu bravuru što je dovelo do gotovo savršene međusobne interakcije na relaciji izvođač-publika.

Nakon žestokog početka s hitom Blind Faith "Had to Cry Today", uslijedile su čitanja Caleovih pjesama kojima se aranžman znatno približio soul vodama, a nakon više-manje očekivanih pjesama tempo se spustio jednim od vrhunaca večeri: "Georgia On My Mind". Steve Winwood prvi ju je put izveo kao 15-godišnjak, a s godinama je samo dobila na zrelosti, jer kvalitetna je bila uvijek.

Uslijedio je akustični set iz kojeg će se uvijek izdvojiti najiščekivanija "Layla" koju su osvijetlili ekrani mobitela i poneki upaljač (tko ga je uspio prošvercati pored kontrole), a kraj je pripao svojevrsnom jam-sessionu "Voodoo Chile" (treba spomenuti kako je Steve Winwood svirao klavijature na albumu "Electric Ladyland" The Jimi Hendrix Experiencea).

Činjenica je da niti jedna pjesma nije mlađa od 30 godina i da se u ovim aranžmanima sviraju na svakom koncertu već duži niz godina i da su zapravo ništa drugo već samo koncertna reprodukcija materijala s albuma (dok je, primjerice, kod Boba Dylana priča posve drugačija: on pjesmu stvara i aranžira na samom koncertu, albumi su mu samo skica kako bi ona mogla izgledati).

Napretkom tehnologije postali su nam (pre)dostupni audio-zapisi i može se postaviti pitanje jesu li pjesme predvidljive, prežvakane i dosadne, ali čuti ih uživo u veličanstvenom okruženju, briljantnom ozvučenju i sa svom onom energijom koju nose - jednostavno je neprocjenjivo. I Clapton i Winwood su u sedmom desetljeću života, no vrijeme kao da je stalo. Kao da i nikad nisu prestali svirati skupa. A tih 40 godina koliko je prošlo, kao da je bilo jučer.

Mnogi će reći, neki biti i razočarani što Clapton nije svirao sve hitove ili barem njihove favorite. Ovo nije Claptonov koncert, ovo je zajednički koncert Claptona i Winwooda ili kako bi rekao jedan moj prijatelj - samo uvertira u samostalni Claptonov koncert koji nas tek negdje čeka.

Claptona i Winwooda čekaju još dva koncerta (Bukurešt i Istanbul), a onda im se putovi privremeno razilaze: krajem lipnja Clapton organizira treći "Crossroads" festival, dok će Winwood na turneju s Carlosom Santanom.