Mama je živjela punim plućima, čak i onda kada joj je geler iz grudi iščupao jedno krilo. Nalikovala je muškarcima iz onih epskih vremena koji kada bi kretali u velike bitke ne upute niti jedan jedini pogled na uplakane ukućane. Nije njeno bilo da bude domaćica, a pamtiću je baš po najboljim jelima koja sam ikad probao.

Otputovala i Mirzeta, poznatija kao Mama. Bez riječi i opraštanja, kako su najčešće umirali heroji, njeni najrođeniji u ratu, koje je nasmijavala, tješila i njegovala ranjene.

Među Krajiškinjama u Sedamnaestoj najčuvenija. Silna i nježna žena koja se nikada u životu nije požalila na ljude a znala im je u brk skresati sve po spisku. Zadnju marku bi dala prvom koji zamoli, i još bi ga počastila. A imala je Mama i tešku ruku, katkad nije bilo drugog izbora.

Zažmirim i vidim je čvrstu i ponosnu, kako korača kroz redove maskirnih uniformi i pokojeg šljema. Osamnaest godina kasnije ne čujem je šta govori ali znam da se uz nju osjećam sigurnije i nekako predosjećam da uz ovakve žene imamo šansu da jednom nadjačamo svu silu koja je krenula na nas.

Godinu dana poslije vidim je u zavojima u njenoj sobici okupiranoj rangama i tepsijama. Po krevetu i podu povaljali se Kiba, Tečo, Bijeli, Ćelo… gladni su i čekaju pitu. Ili su tada već bili mrtvi i sada je dočekuju da joj uzvrate za svu toplotu i sreću koju im je pružila u teškim danima kada se ''umiralo da bi se živjelo''…

Gledam je pred kraj rata kako preko piste nosi tepsije pune hurmašica i baklave za sve one koji su došli na mevlud. Ne mora to ranjena Mama ali je tako naučila. Podariti drugima sreću, makar bila u obliku jednog slatkog zalogaja u vrijeme najveće ratne gladi.

I scena završna, u njenoj kući u Kamičanima odakle se otisnula u divlji svijet. Mama puna planova, pobijedila pogani rak što joj se utisnuo tamo gdje joj fale pluća. Hoće da podiže plastenike, da ima šta da poklanja komšijama i svakom ko do nje navrati. Ispraća me sa obećanjem da će mi ponovo napraviti najslasniju šeheriju. Neki drugi put Mama. Kad se vidimo.

I kada je pokazala da je jača od bolesti da se može nositi i sa najvećim ubicom na svijetu – kancerogenim ćelijama koje vrebaju u svakom od nas, e tada je njeno veliko srce odlučilo da je njeno pod ovom nebeskom kapom završilo. Mama je otišla na vrijeme, kada su mišice njene ratne braće još dovoljno jake da nose njen tabut. Koliko sutra te će mišice starost i bolesti omlitaviti i ostaće samo poneka priča da se ovako ispriča, na brzinu… u tišini noći kada Bosna mirno spava, uljuljkana nekim novim izazovima, zaboravna i tašta. Bosna koja je heroje poput Mame prepustila da se snalaze u životu tako što će neko u njihovo ime zavapiti za motokultivator i lijekove.

Ne znam da su ikom bolje stajali pištolji i ruže pa je ova pjesma, mislim, u redu za ovu priliku

http://www.youtube.com/watch?v=y864fRVBh24&feature=related

''Mama put my guns in the ground

I can't shoot them anymore''

Pozivam sve vas koji ste poznavali Mamu, iz bilo kojeg od njenih života, da nam ovdje ispričate nešto lijepo o njoj, da joj produžimo još malo postojanja, barem dok smo mi živi i dok postoji ova stranica…

Edin Ramulić