|
Početak rata dočekao u Sarajevu, evakuisan u Arapušu, gdje je poslije deset dana "humano preseljen" u Sanski Most, tu preživljava četiri mjeseca terora „oslobodilačkih“ vlasti, a nakon toga je "još humanije preseljen" u Travnik, gdje provodi prvu ratnu zimu. U ratu pogazio sva svoja načela (pucao na ljude). Poučen smrću bliskih prijatelja prodaje ideale, kupuje dokumenta i odlazi za Ljubljanu. Tu nastavlja studiranje na Biotehničkom fakultetu. Istovremeno živi i u Ilirskoj Bistrici, radi kao nastavnik hemije i biologije u školi za djecu izbjeglice. U Ljubljani apsolvira, preseljava u Ilirsku, gdje sa Mohetom dijeli "apartman 32" u izbjegličkom centru Trnovo. U atmosferi izbjegličkog beda sa grupom sličnomišljenika organizuje pokret SPRUNG. Unutar pokreta djeluje samostalno pod scenskim imenom Gee, te u design timu BH4 i bendu Nešto Između.
Enes Kurtović rođen je u Arapuši 22. 8. 1969. godine, nešto prije banjalučkog potresa (rođen je i kao Ochy Kowalski 10. oktobra 1986. godine u Bosanskoj Krupi, 02. 08. 1992. godine u Fajtovcima kao N.N., 26. 06. 2001. godine u Rigi kao Valdis Daugalis, te još nekoliko puta). Rano djetinjstvo proživljava sasvim normalno, mada psihoanaliza može dati i drugačiji rezultat. U osnovnoj školi najvažniji predmet bio mu je Titovim stazama revolucije. Imao je izraženu sklonost ka biologiji i hemiji, a izrazitu odbojnost prema fizičkom vaspitanju i fizici (ovo drugo samo zbog etimološke sličnosti sa prvim). Član je literarne sekcije i redovno objavljuje svoje pjesme u školskom listu "Naši koraci". Imao je više prvih ljubavi, smatrajući da je svaka ljubav prva. Sve dok nije upoznao Nefertiti, kad konačno shvata da su sve prve ljubavi bezvezne u odnosu na onu pravu. I pored odličnih ocjena, zbog nestabilnog emotivnog života nije primljen u Partiju, što će ga iskompleksirati više od bubuljica, pokvarenih zuba i dužine penisa. Za vrijeme trajanja srednje škole, njegov otac je mislio da on pohađa mašinsku školu, njegova majka da ide u gimnaziju, a on je mislio da ide u poljoprivrednu školu (na svu sreću, isto je mislio i Faruk). Rebel without cause propušio u trećem razredu. Pušio Partner i Evropu, kasnije Filter 160. Preživljava new primitivs, new partisans i druge bolesti osamdesetih. Imao je sve ploče Zabranjenog pušenja, Avtomobila i Slađane Milošević. Dug prema domovini u formi robovanja u vojsci odslužio je u Vipavi – Slovenija (bio je nišandžija na T-34 i dreser pasa, a 7 dana nagradnog nije dobio jer je njegovom nepažnjom koza kapetana Bogdanovića obrstila cvijeće pod prozorom kapetana Ziha) za vrijeme Procesa četvorici. U vojsci upoznaje neke zanimljive ljude. (Ilieski će ga jednom i posjetiti, Bojana neće sresti nikad više, iako su živjeli u istom gradu pet godina, a sa Dinom je popio kafu u Metropolu 15 godina poslije). Po povratku iz vojske pušta kosu i počinje studirati poljoprivredu u Sarajevu. Stanovao je na Alipašinom polju, u fazama B i C i vjerovatno zbog te perspektive, nikad nije pretjerano volio taj grad. Volio je vožnju Olimpic Expressom. Prestaje pušiti 1991. Početak rata dočekao u Sarajevu, evakuisan u Arapušu, gdje je poslije deset dana "humano preseljen" u Sanski Most, tu preživljava četiri mjeseca terora „oslobodilačkih“ vlasti, a nakon toga je "još humanije preseljen" u Travnik, gdje provodi prvu ratnu zimu. U ratu pogazio sva svoja načela (pucao na ljude). Poučen smrću bliskih prijatelja prodaje ideale, kupuje dokumenta i odlazi za Ljubljanu. Tu nastavlja studiranje na Biotehničkom fakultetu. Istovremeno živi i u Ilirskoj Bistrici, radi kao nastavnik hemije i biologije u školi za djecu izbjeglice. U Ljubljani apsolvira, preseljava u Ilirsku, gdje sa Mohetom dijeli "apartman 32" u izbjegličkom centru Trnovo. U atmosferi izbjegličkog beda sa grupom sličnomišljenika organizuje pokret SPRUNG. Unutar pokreta djeluje samostalno pod scenskim imenom Gee, te u design timu BH4 i bendu Nešto Između. Nešto Između snima Antilogiju u MKNŽ (Mladinski klub Nada Žagar – Ilirska Bistrica), nakon čega slijedi kraća turneja po slovenačkim klubovima i raspad benda. Članovi SPRUNGa danas, pod različitim pseudonimima, žive na različitim lokacijama, zajedno razdvojeni. Za vrijeme boravka u Sloveniji upoznaje Farah i Ramireza, objavljuje tekstove u Paralelama, Cimetu, te u Haberu (posljednji broj uredio i propisno sahranio), listu bosanskih studenata u Sloveniji. Kao Enes Kurtović vraća se u BiH decembra 1997, neposredno nakon odbranjenog diplomskog rada "Nekatere lastnosti odbrank pšenice cv. 'reska' v vzdrževalni selekciji". U Arapuši tri mjeseca živi bez struje, sa roditeljima i sa 300 naoružanih Čeha. Zatim radi u različitim projektima Evropske unije vezanim za razvoj poljoprivrede. Povremeno živi u Bihaću. Povremeno živi u Sarajevu. Upoznaje Latviju. Povremeno živi u Sanskom Mostu. Na konkursu Omnibusa 2001. godine njegov rukopis se nagrađuje objavljivanjem i tako je izišla zbirka poezije "Zeleno na bijelom". Objavljuje tekstove u Albumu i Omnibusu. Piše i tekstove o organizaciji poljoprivredne savjetodavne službe u BiH. Piše mejlove ženama za koje ga vezuje priča o hotelskoj sobi 146. Sluša Bjork i Skunk Anansie. Bosanski je musliman, ma koliko to nekom bilo teško razumljivo. Na svim izborima glasa za komuniste. Boluje od hroničnog faringitisa, nosi parcijalnu zubnu protezu i hipohondar je do bola. Neplivač je od malih nogu, ne voli da vozi, mada posjeduje vozačku dozvolu. Skija i svake godine prati Turneju četiri skakaonice i Svjetski kup u biatlonu. Smatra da je za čitaoca njegove poezije sve ovo apsolutno nebitno.
USTAV
Jedna država
Dva entiteta
Tri naroda
Četiri pičke materine!
PRESUDA Godine 1988., jednog septembarskog popodneva
ispred đačkih klupa
išarenih mladenačkim snovima i
natopljenih hormonima odrastanja
na času srpskohrvatskohrvatskosrpskog jezika
profesorica Zora Keča je ubila Gabriela Markesa
Na mjestu zločina ostala je samo hrpa riječi
od kojih su jedva čitljive bile
“godina”, “samoće” i “sto”.
Stravičan događaj ostao bi zauvijek
potisnut u dubinu podsvijesti
kao orhideja osjetljivog adolescenta
da dvadeset i jednu godinu poslije
nisam čuo ispovjest djevojčice
pred kojom je ta ista Zora Keča
hladnokrvno ubila Ernesta Hemingveja.
Saznanje da se radi o serijskom ubici
u tijelu profesorice maternjeg jezika
natjerala me da vrisnem
Suviše star da povjerujem kako u stvarnom životu
postoji pravda
odlučujem se da uzmem poetsku pravdu u svoje
ruke
i osudim Zoru Keču:
Za smrt Gabriela Markesa, Ernesta Hemingveja
(za što postoje dokumentovana svjedočanstva)
i još neutvrđen broj osoba
sa spiska školske lektire;
Za protivpravno držanje u zarobljeništvu
većeg broja pisaca
u nehumanim uslovima
njenog ograničenog uma
Za brutalno premlaćivanje i sakaćenje
kojim je nanijela je trajne posljedice
ljepoti pisane riječi
i radosti čitanja
generacijama srednjoškolaca
Kao olakšavajuću okolnost uzimam u obzir
njenu psihičku neuračunljivost
nacionalnu ostrašćenost
seksualnu frustraciju
i suknje na gumu sa cvjetnim dezenom
ali to ne umanjuje težinu počinjenih zločina
Zbog svega navedenog osuđujem Zoru Keču
na jedinstenu kaznu
objavljivanja ove pjesme.
USER FRIENDLY
Tastatura je oltar.
Lampice u uglu palim kao voštanice.
Krstim se mišem.
Monitor je mihrab.
Prsti se spuštaju na tipke kao na sedždu.
Enter je Bismillā.
Kroz zvučnike dopiru
harmonije cyber-orgulja
označavajući prisustvo čiste pneume.
Iza ventilacijskih otvora,
tajanstven u svojoj nevidljivosti,
centralni procesor prima moju ispovijed.
Memorira moj svakodnevni užas.
Ćuti.
Prebrojava jedinice i nule
na binarnom tespihu.
Ne oprašta.
Ne otpisuje grijehe.
Ne nudi mogućnost iskupljenja
ЛETЊИ PACПУCT
Kpeнули cмo нa пут paнo уjутpo
дa биcмo избeгли гужву.
Tpи чaca пocлe
тaтa je oпcoвao мaми мaтep
jep je зaбopaвиo pибapcки штaп.
Moja млaђa cecтpa пoвpaтилa je
нa мaмину нoву хaљину.
Ja caм пoвpaћao кpoз пpoзop.
To ce чики кojи je вoзиo изa нac
и ниje бaш cвидeлo.
"Ko му jeбe мaтep!" - peкao je тaтa.
Зaуcтaвили cмo ce нa нeкoм пapкиpaлишту
дa пишaмo
у гpмљу пунoм cмeћa и мpaвa
и дa пojeдeмo ceндвичe
кoje cмo cecтpa и ja
нeштo кacниje пoвpaтили.
Пpoбудили cу мe бунoвнoг и знojнoг
и извукли из уcиjaнog aутa.
Taтa je peкao дa имa изнeнaђeњe зa мeнe.
Taдa caм пpви пут видeo мope.
Kaдa мe тaтa упитao:
"Je ли лeпo, cинe?"
Oдгoвopиo caм:
"Taтa, ja caм глaдaн!"
"Mapш, jeбeм ти мaтep!" - peчe тaтa,
вaљдa joш увeк љут
збoг зaбopaвљeнoг pибapcкoг штaпa.
NA MARGEM DO RIO PIEDRA
Na obali rijeke Pjedre
sjedila sam dugo i pecala.
Na obali rijeke Pjedre
sjedila sam kad je naišao
Jozo Penava.
Reče mi da ga podsjećam
na njegovu prvu ljubav
i obeća da će mi zauzvrat
napisati pjesmu.
Na obali rijeke Pjedre
sjedila sam i čitala
recept za jagnjetinu
na mediteranski način.
Na obali rijeke Pjedre
sjedila sam i razmišljala
da li je Veronika poznavala Speransa
da li je čitala njegove
"Pravce razvoja..."
prije nego je odlučila umrijeti.
Na obali rijeke Pjedre
čekala sam izlazak mjeseca
da se okupam gola u posrebrenoj vodi
Na obali rijeke Pjedre
masturbirala sam do besvijesti.
SUBOTOM UVEČE Plati pivo pjesniku
što čeka svoju ljubav u ćošku kafića.
Neka mu uzvišeni Alkohol
podari blagodeti onog svijeta
gdje nije teško misliti
na pande što umiru u Sechuanu
na pokvašene papuče ludog Avgustina
na hulahopke Lori Anderson
na nedaće kreposti
na modro i zeleno
na tišinu
na rodnu kuću koja se ruši u tišini.
Plati pivo pjesniku
da hmeljeva smola zamijeni gorčinu
u riječi pretočenih
TV programa, crnih hronika,
komesarskih izvještaja,
razmišljanja tokom šetnje šumom,
rastanaka sa prvom djevojkom,
drugom ženom, trećom ljubavnicom,
Četvrtom Internacionalom,
petim elementom.
Plati pivo pjesniku!
Neka mu kapci zaklope
velike umorne oči
što su se nagledale
penzionera pred kontejnerima,
policajaca u kordonima,
doktora u bijelim mantilima,
igala u žilama,
mrtvačkog bljedila na licima prijatelja,
bjeline papira,
teško osvojive kao Antarktik.
Sevap je platiti pivo pjesniku,
inžinjeru ljudskih duša.
THE CAPITOL
Na obali Baltičkog mora
pijemo kafu.
Mješovito društvo:
bosansko – estonsko – finska veza.
Pošto smo završili razgovor
o klimatskim razlikama
starija Finkinja me pita:
"So, you are from Bosnia?"
"Yes, I am."
"And what is the capitol of your country?"
- pita uz obavezni, ljubazni osmijeh.
"Sarajevo." - odgovaram uz osmijeh.
"How? Say it again!"
"Sa–ra–je–vo!"
"Oh! Yes!" - klima glavom i smiješi se
kao da je nešto razumjela.
Nemam snage da uzvratim osmjeh.
"Is Helsinki so windy in the springtime?" - pitam.
Sjećaš li se, Sarajevo?
Zlatku Prohiću
Nakon projekcije filma 
izišao sam iz kina "Obala"
sa osjećajem da za mnom korača
12 000 u ratu ubijenih Sarajlija.
Čuo sam njihove riječi
(iako su govorili tiho, gotovo šaputali).
Osjećao sam njihove poglede
preko svog ramena
i slegnuo sam glavu
da im ne zaklanjam pogled,
postiđen što im kao živ, eto, smetam.
Kad sam izišao na Obalu Maka Dizdara
zabljesnula me fasada
obnovljene Centralne pošte
sa druge strane Miljacke.
Odjednom su glasovi iza mene utihnuli
i u momentu sam pomislio
da se to i mrtvi dive Fenixu vlastitog grada.
Osvrnuo sam se u nadi da ću vidjeti
njihova lica ozarena ubjeđenjem
da im smrt nije bila besmislena
da su njome darovali život
Gradu,
Slobodi,
Pravdi,
Budućnosti.
Osvrnuo sam se,
ali ne vidjeh nikog!
Čuo se samo prapor
zastave na jarbolu
u dvorištu jugoslavenske ambasade.
FAN
U derbiju jesenjeg dijela prvenstva
danas smo gradske rivale rasturili
kao beba zvečku.
Pobijedili smo sa 2:0 i sad smo
za dva boda ispred njih na tabeli.
U kafani pored stadiona
prije utakmice popili smo par piva
i pjevali smo pobjedničke pjesme,
obučeni u boje svoga tima.
Na utakmici smo ludački navijali,
radovali smo se svakom pogodku,
palili smo baklje, psovali smo majku sudiji
i šupcima na drugoj strani tribine.
Po povratku sa utakmice dočekao me stan
prazan kao ispijena limenka piva.
Na stolu ženina poruka da odlazi,
odvodi djecu i šalje advokate.
Nije htjela više da podnosi
Ligu prvaka, Kup UEFA,
ni evropsko, ni svjetsko prvenstvo,
ni odlaske na utakmice
ni poneko pivo previše,
ni poneki šamar.
Kurva!
Morala je otići baš sad
kad nas je u prvenstvu krenulo.
ZOVEM SE DAMIR H.
Zovem se Damir H.
Veliko “D”, malo “A”.
Zovem se Damir H.
Pišem desnom rukom, pravopisom jezika u kojem
je riječ suprotna od “ljevoruk” – “ispravan”
Zovem se Damir H.
Vozim desnom stranom puta, jer pravila su striktna:
ruke na volanu su u položaju 10 i 10, Nikad 9 i
15. Nikad.
Zovem se Damir H.
Svaki zalogaj prožvaćem trideset i tri puta desnom,
pa trideset i tri puta lijevom stranom desni jer prevencija
genetskoj sklonosti hemoroidima zahtijeva
spartansku disciplinu i asketska odricanja
Zovem se Damir H.
Pišem desnom rukom. Nakon svake velike nužde
temeljito se perem, jer malo ko zna da su šupak i
desni najosjetljviji na infekcije.
Zovem se Damir H.
Vozim desno. 10 i 10, jer imam veliku nuždu da
pišem. Pišem desnom rukom: veliko “D”, malo “A”,
poslije čega se temeljito perem, jer svi znamo da
riječi prljaju gore od svake infekcije.
Zovem se Damir H.
Svaku riječ prožvaćem trideset i tri puta desnom i
trideset i tri puta lijevom stranom desni, jer su mi
zube izbili dugotrajno školovanje i jednolična
duhovna hrana, pa sam sklon infekciji i temeljito
se perem. Nemam prijatelja osim Damira H., koji
takođe piše desnom rukom i vozi desnom stranom,
jer pravila su striktna i spartanska disciplina
traži asketska odricanja da bi se spriječile infekcije.
Zovem se Damir H.
Dugotrajnim školovanjem i jednoličnom
duhovnom hranom postignuto je savršenstvo u
pisanju velikog “D”, malog “A” niz vjetar, desnom
rukom, pravopisom jezika u kojem je riječ suprotna
od “ljevoruk” – šupak bez infekcije, temeljito
opran, bez zuba, bez prijatelja osim Damira H.,
genetski sklonog hemoroidima i vožnji desnom
stranom striktnih pravila i spartanske discipline
odricanja.
Zovem se Damir H.
Pišem desnom rukom.
Sretan sam.
PET GODINA
Bio sam izbjeglica pet godina.
Pet godina nisam imao svoj dom.
Nisam imao svoj krevet.
Nisam imao m2 nečeg
što bi zvao svojim.
Bio sam izbjeglica pet godina.
Pet godina oblačio sam tuđu odjeću,
nosio cipele nekog pokojnika,
jeo šta mi se da,
čitao jučerašnje novine,
čekao da mi neko plati pivo.
Bio sam izbjeglica pet godina
Pet godina nisam imao pravo na rad.
Prodavao sam na crno
svoj um, ruke, mišiće, tijelo
da bi zaradio koji dinar.
Bio sam izbjeglica pet godina
Pet godina nisam imao djevojku.
Nisam imao pravi orgazam
sa ženama čiji muževi su
“izgleda” u Batkoviću
ili u rudnicima na jugu Srbije.
Bio sam izbjeglica pet godina
Pet godina nisam imao ličnu kartu
ni pasoš.
U izbjegličkoj legitimaciji
Br. 809431
pisalo je da postojim privremeno
Bio sam izbjeglica pet godina.
Pet godina nisam imao ništa.
Najteže od svega mi je padalo
kad bi me uhapsili
zbog “posjedovanja”.
ULICA SUSAN SONTAG
U samom centru grada
njena ulica počinje skretanjem na lijevo
od mosta što je nekad bio
linija razgraničenja
provlači se između stoljetnih lipa
gdje šetači ostavljaju teške misli
dijaloge u monologu ćutanja
a ljubavnici izgube poneki poljubac
ako slučajno pronađete koji
adresirajte ga na imena
urezana u naslonjače drvenih klupa
ispred zgrade Muzeja suvremene umjetnosti
gdje je gledala Pistoleta i Irwin
a onda pretrčavala raskršće na kojem je
saobraćaj regulisala snajperska vatra
umjesto semafora
kako bi stigla do Filozofskog fakulteta
da sa studentima razgovara
o nihilizmu postmodernizma
i žuri u pozorište na probu Godoa
koja se mora održati dok ima dnevnog svjetla
jer svijeće se čuvaju za premijeru
a noću razgovara sa preživjelima
kroz njihov emotivni engleski
shvata da je u pravo vrijeme na pravom mjestu
baš u onoj ulici o kojoj je razmišljala
pišući Put u Hanoj
u ulici gdje humanizam brani radikalna mašta
Samo malo, Dži!
Ulica Susan Sontag ne postoji!
Znam. Ne postoji ni ovaj grad.
GRAND PRIX RWANDAISE
Ljubitelji sporta
pozdrav iz srca Afrike
gdje je najbrži cirkus na svijetu odvezao utrku
za Veliku nagradu Ruande
Tehnički timovi uspješno su pripremili bolide
uprkos problemima sa nadmorskom visinom
i iznenadnim tropskim pljuskovima
Prednost domaćeg terena iskoristila je
ekipa Lokalnih Diktatora
koja je startala sa pole position
mada će takmičarska komisija kasnije analizirati
mogućnosti dopinga, woodoo magije i klasične
korupcije
u toku samih kvalifikacija.
Iza njih slijede bolidi
Trgovaca Oružjem, Pasa Rata,
Švercera Dijamantima, Ex Kolonizatora,
Globalnih Kolonizatora, Ujedinjenih Kolonizatora
dok je na kraju kolone ekipa Greenpeace-a
koja je proglašena totalnim autsajderom
jer su na utrku došli na biciklima.
Pred početak utrke u vazduhu se osjećao
žestok miris krvi i benzina
koji je podizao nivo adrenalina u krvi
i nivo krvi u očima
Iako je CNN otkupio prava za prenos uživo
isti nije realizovan zbog nemogućnosti
usklađivanja redovnih programskih šema,
reklamnih blokova i dnevnih kvota krvi
koje su dozvoljene za prikazivanje široj javnosti
Pa ipak, gledaoci su mogli u snimku
pogledati momente kao što su
preticanja u okrutnosti na petlji kod Kigalija
i završnicu utrke u izbjegličkom kampu Koma.
O pobjedniku će odlučiti sudski foto finiš
jer je većina bolida stazu rasturila
u rekordnom, gotovo identičnom vremenu.
Izuzetak je ekipa Lokalnih Diktatora
koji su na polovini utrke
skrenuli sa staze zbog neodložnih obaveza
u švicarskim bankama,
te ekipe Greenpeace -a, koju su na stazi
napale i pojele planinske gorile.
Nakon Bosne i Ruande, sljedeća utrka vozi se
za Veliku nagradu Afganistana
gdje radovi na izgradnji staze traju
od 1980 godine uz zajednička zalaganja
domaćih kompanija,
te ruskih i američkih stručnjaka.
Sportski pozdrav!
MEĐUNARODNA KONFERENCIJA
Tri osobe iz Nepala,
jedan od njih Bangladešanac,
drugi vegetarijanac,
a treća žena koja tvrdi da je vegetarijanka,
ali jede janjetinu.
Tri Indijca,
od kojih jedan radi u Švicarskoj
i pije samo Balantines.
Katolik iz Istočnog Jerusalema,
kojem u pasošu piše da je Jordanac,
jer mu ne priznaju da je Palestinac.
Dva lika iz Kambodže:
lokalni agronom, studirao u Drezdenu,
u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj
i pop sa američkim pasošem.
Škot koji s ponosom ističe
da ga je školovala engleska kraljica.
Bosanac sa hrvatskim pasošem.
Šveđanin došao iz Tuzle.
Najčudniji od svih likova bio je Rudolf.
Švicarac iz Švicarske.
Bilo mi ga žao:
činio mi se nekako invalidnim
u toj svojoj normalnosti
CHE GUEVARA U MCDONALD’S-U
Tvoji filmovi, dragi moj Berkun,
uvijek me tako izgladne
Berkun podiže 1,5 kg tešku lijevu obrvu
i počeša se po bradi
a nadrogirana Zuhal predloži Mek preko puta
Unutra je zujalo od mladosti
koja je sva sretna grbačila
za procvat globalizma
nosio sam maslinasto zelenu torbu
sa aplikacijom lika Che Guevare
sa crvenom zvijezdom na beretki
Pozerski anarholiberalizam
uz Big McRoyal meni
kap kečapa pala mi na torbu
“Vidi, tvoj Che Guevara krvari!”
zakikotala se nadrogirana Zuhal
Na te njene riječi zaplačem
neutješno k’o pizda
Bubuljičavo lice radnika sedmice
uramljeno na zidu
preziralo me ciničnim osmjehom
HAPPY MEAL
nedeljni
porodični
ručak
u McDonaldsu
razvedeni
roditelji
i njihova
ostavljena
djeca
baloni i zastavice
NOĆ U KOJOJ SAM VIDIO ELVISA
Iz lokve na asfaltu
neon mi šeretski namiguje
Las Vegas okrenut naglavačke
izruguje se logici sitnih sati
Znoji se ključ hotelske sobe u džepu
Jednokrevetna samoća uz zujanje TV-a
Alkohol
grize
mrak
Zaokruži tačan odgovor:
s.)
a.)
m.)
Toliko o mogućnosti izbora
U KREVETU SA LAPTOPOM
Idealna ljubavnica
čas je plavuša sa silikonskim sisama
usnama punim botoksa
i hinjene požude
čas je brineta opasnog pogleda
dok glasno stenje
čas je kosooka egzotika
što isplaženog jezika čeka
kapi muškog mlijeka
da utoli iskonsku žeđ u igri bukkake
a potom je debela ruska domaćica
što veselo pozira kameri svog baćuške
gola i sretna između šarenih tapeta
i slinavih usta
mijenja boju kože u čokoladu
vještačkim noktima otvara
cvijet magnolije
trenutak poslije je samo
djevojka iz susjedstva
žena najboljeg prijatelja
profesorica biologije
lateks domina
gola zvijezda
Idealna ljubavnica
ta prenosna 15,4-inčna Venera.
SUSRET SA PABLOM PIKASOM
Sanjao sam ga na konvenciji
Komunističke partije neke države.
Mislim da bi Čile bio najprikladniji
u ovom kontekstu.
U jednom oku Pacifik,
u drugom Atlantik.
Na licu ukrštenica od bora
(dva vodoravno – ljubav)
oko vrata akreditacija ispisana arapskim pismom
Uz dozu prirodne flegme
gledao me kao što se gledaju
apstraktne slike kad zamišljamo
kako bi izgledale obješene naopačke
Prišao mi je kao da prilazi Marie-Therese Walters
i u povjerenju mi prošaptao na bosanskom:
“Znam da se komunistkinje najbolje jebu
ali ti ipak moraš misliti na reference.”
Na te njegove riječi shvatim
da mi je cijelo vrijeme otkopčan šlic. tekst preuzet sa portala e-novine. Enes Kurtović je (ne)redovni saradnik portala i magazina ''Moja Sana''
Postavite prvi komentar za ovaj članak na forumu!
|
-°C 
